|
“Konstatirala sam da se u neposrednoj blizini života u kojem se slučajno nađeš nalazi drugi život, koji si isto tako mogao živjeti.”
Rečenica je moto romana «Prvo sivo, pa bijelo, pa plavo», nizozemske spisateljice Margriet de Moor. Studirala je glasovir i solo pjevanje na konzervatoriju u Haagu, a zatim povijest umjetnosti i arheologiju na Sveučilištu u Amsterdamu. To joj je prvi roman objavljen 1991. s kojim je doživjela velik uspjeh i za koju je dobila nagradu «Gouden Ezelsoor». Nakon toga objavila je niz romana i priča i postala jedna je od najčitanijih spisateljica u Nizozemskoj, a i u mnogim svjetskim zemljama…
Fabula je jednostavna: glavna junakinja Magda jednog dana nestaje. Napustila je muža tvorničara, tri psa, vilu na moru i udoban život. Isto se tako iznenada, nakon dvije godine, vratila kući, bez riječi objašnjenja. Muža, koji ju je zatekao kod kuće kad se vratio s posla, samo je zapitala:
“Misliš li da možemo večerati vani, iako ima toliko osa?”
Muž očekuje objašnjenje, ali ništa je ne pita. Ona nastavlja raniji život, kao da se ništa nije dogodilo.
Na koncu…saznat ćete ako pročitate knjigu.
Moje pitanje je: jeste li nekad poželjeli jednostavno nestati iz svog života, bar na neko vrijeme…?
Ja sam više puta (u šali?) izjavila kako ću jednog dana krenuti po cigarete, pa nastaviti Petrolejskom cestom prema granici.
Kako ste doživjeli moto romana?
|
