|
Magla i kiša je nas Riječane totalno potopila ovih dana, vjerujem da ni kod drugih nije bolje, samo je voda u drugom agregatnom stanju.
Nije pomogla ni proljetnja juha, niti zavlačenje pod dekicu, već samo činjenica da ovako ne može dovijeka i da će morati okrenuti na buru…
Jutros mi miško kaže:
«Istina, vrijeme je očajno, ali... sjeti se onih lijepih dana koji su dugo potrajali... proći će i ovo, sve prolazi...
Ajde, glavu gore! Sa smješkom na usnama i cigaretom u ustima u susret svijetloj budućnosti!»
I tu se ja zapitah što je ta svjetlija budućnost, odnosno što bih ja doista željela?
Zdravlje se podrazumijeva, ali što je onaj neostvareni san?
Moje prijateljice iz mladosti kažu kako sam ja najbliže svom idealu življenja, jer da sam uvijek govorila kako bih voljela živjeti na moru, s nekim ko me ne guši, i baviti se znanošću. Ja se toga ne sjećam, više su mi u glavi neke priče o izučavanju delfina u Vancouveru ili pomaganje gladnima u Africi, ali znam da sam se zamišljala kako primam Nobelovu nagradu, stvarno sam bila zaluđena, znali su me iz šale nazivati telefonom i pitati «da li je Charles Darwin kod kuće».
Kasnije su me obuzeli revolucionarni porivi ispravljanja nepravdi, zdušno sam trošila energiju na mirotvorne pokrete i građanske inicijative, da bih se posljednjih godina potpuno vratila istraživanju, mogu skromno reći prilično uspješno, ali kao da mi odjednom interes splašnjava.
Sada svi misle da sam poludjela kad izjavim kako bih željela konačno ostvariti svoj san, imati malu antikvarnicu i pisati, uzimaju to kao trenutni hir, ali ja znam da će se dogoditi kad-tad.
Čitajući ovaj tekst, i sama sebi izgledam prilično blesavo, kao osoba koja ne zna što hoće, tješi me što svaku stvar ipak uradim najbolje i do kraja, kao prava štreberica i dobra curica.
Ako i vama djelujem pomalo otkačeno, jugo je krivac…
Koji je vaš san?
|
