Na kavi s prijateljicom

Ne, ne radi se o Kusturičinom filmu, već o praznovjerju…

Prije neki dan čitam na internetu članak o praznovjerju u kojem između ostalog piše:

«Neki bi rekli da je praznovjerje religija glupih, posljedica neznanja ili straha. U nizu nebuloza i upozorenja lišenih racija svatko bar u nešto povjeruje.

Praznovjerja je niz i vezani su uz gotovo sve aspekte našeg života. Ma koliko se glupa činila i bez obzira na to što su svi više-manje zaboravili na njihovo podrijetlo, mnogi ljudi vjeruju u njih.

Neka su možda logična (ne hodaj ispod ljestava i ne drži kišobran otvoren u zatvorenom prostoru), no neka su uistinu glupa. Svi su pomalo praznovjerni, no problem se javlja kada ljudi milijarde nelogičnih upozorenja počinju uzimati zdravo za gotovo.»

Osmjehnem se čitajući niz navedenih primjera koji su uslijedili, zaključim da nisam baš praznovjerna, a onda mi jutros protrči crna mačka ispred automobila i sva se unezvjerim.

To me podsjetilo kako odnedavno sa sobom u torbi nosim nekoliko stvarčica za koje mislim da mi jako trebaju: malu Japančicu koju sam krstila Midori, anđelića kojeg mi je poklonila Zmajka, oko protiv uroka iz Turske i kesten za kojeg kažu da pridonosi zdravlju.





Tu je i ogrlica koja mi donosi sreću i koju najviše volim nositi.





Ima još nešto što obavezno činim: ako šijem dugme na odjeći koju nosim na sebi, u usta stavim mali končić da si «ne bih sašila pamet», čuh to jednom prilikom od jedne stare bake.

Uh, što kažete, jesam li duboko zabrazdila? Možda sam ipak zaboravila staviti končić u usta?

Jeste li vi praznovjerni?

Po naslovu možete zaključiti da je u pitanju brzinska kavica, koju kao svaka gostoljubiva osoba moram skuhati, ali nažalost nemam vremena za dulje sjedenje i gledanje u šalicu.

Radi se o tome da sam jučer primila pismo iz Ministarstva znanosti, sa zakašnjenjem od petnaestak dana, u kome piše kako moram poslati izvješće jednogodišnjeg rada do DANAS. Ništa mi ne preostaje negoli se baciti na posao.

A pitanje uz kavicu je koji ste znak u horoskopu i vjerujete li u horoskope?

Inspirirao me je post kod Saggitariusa gdje se «obrušio» na škorpije, ni ne sluteći koliko ih među blogericama ima.

Ja sam bila ubijeđena cijelog života kako sam škorpija, dok mi Kora nije prošle jeseni izračunala da sam vaga, s obzirom da sam na samoj granici. Toliko sam bila očajna da sam prestala čitati horoskop.
Potom mi je jedan bloger, valjda iz sažaljenja, rekao da bih ipak, po položaju planeta u godini kad sam rođena, mogla biti škorpija. Od tada povremeno bacim oko da vidim «što me čeka»…

Sad vi…

Magla i kiša je nas Riječane totalno potopila ovih dana, vjerujem da ni kod drugih nije bolje, samo je voda u drugom agregatnom stanju.
Nije pomogla ni proljetnja juha, niti zavlačenje pod dekicu, već samo činjenica da ovako ne može dovijeka i da će morati okrenuti na buru…

Jutros mi miško kaže:

«Istina, vrijeme je očajno, ali... sjeti se onih lijepih dana koji su dugo potrajali... proći će i ovo, sve prolazi...
Ajde, glavu gore! Sa smješkom na usnama i cigaretom u ustima u susret svijetloj budućnosti!»

I tu se ja zapitah što je ta svjetlija budućnost, odnosno što bih ja doista željela?
Zdravlje se podrazumijeva, ali što je onaj neostvareni san?

Moje prijateljice iz mladosti kažu kako sam ja najbliže svom idealu življenja, jer da sam uvijek govorila kako bih voljela živjeti na moru, s nekim ko me ne guši, i baviti se znanošću. Ja se toga ne sjećam, više su mi u glavi neke priče o izučavanju delfina u Vancouveru ili pomaganje gladnima u Africi, ali znam da sam se zamišljala kako primam Nobelovu nagradu, stvarno sam bila zaluđena, znali su me iz šale nazivati telefonom i pitati «da li je Charles Darwin kod kuće».

Kasnije su me obuzeli revolucionarni porivi ispravljanja nepravdi, zdušno sam trošila energiju na mirotvorne pokrete i građanske inicijative, da bih se posljednjih godina potpuno vratila istraživanju, mogu skromno reći prilično uspješno, ali kao da mi odjednom interes splašnjava.

Sada svi misle da sam poludjela kad izjavim kako bih željela konačno ostvariti svoj san, imati malu antikvarnicu i pisati, uzimaju to kao trenutni hir, ali ja znam da će se dogoditi kad-tad.

Čitajući ovaj tekst, i sama sebi izgledam prilično blesavo, kao osoba koja ne zna što hoće, tješi me što svaku stvar ipak uradim najbolje i do kraja, kao prava štreberica i dobra curica.

Ako i vama djelujem pomalo otkačeno, jugo je krivac…


Koji je vaš san?

Posljednjih dana sve se češće spominju dekice u koje se zamataju naše blogerice, uključujući i mene.

Tako je Bistra iz Redakcije Jučerašnjih novina prvog dana Nove godine izjavila da se sprema pod dekicu, i na Novogodišnji koncert u Beču!

Vitae je dodala da topla dekica znači tople želje, a Ludludu će «zauvijek ostati vječna tajna što žene vide u tim dekicama…»
Bistra, kao prava Bistra, je dala objašnjenje da se «mi žene volimo u trenucima kada se "zgusnemo" ugrijati, zatim to je naša pećina i još znamo ruke imati uz ošit, eto posla za Đorđevića, ali kad treba znamo trčati s vukovima!»

I Zona je rekla da jako voli Novu godinu, ali se ljuti što nije sve po njenom pa će se zato zavući pod svoju Vuteksovu dekicu (onu najtopliju, bez slike, pod kojom ne bi željela biti sama).
Ima jedan svijet kaže: «To s dekicama je zbilja čudno. Cijeli dan mogu hodati po kući, sjediti pred kompom i baš mi je dobro... lijepo i toplo... no ako legnem... obavezno moram prebaciti dekicu preko sebe.»

Mini i ja smo pod dekicama od rujna, mislim da je svima poznato.

Kad razmišljam o tome čini mi se da se zavlačim pod dekicu posljednjih godina, ne sjećam se da sam to činila ranije, ili bar ne u tolikoj mjeri.

E sad, da li je to stoga što su dekice u današnje vrijeme baš fine i meke, ili osjećamo nekakvu potrebu da se negdje zavučemo, da na miru razmišljamo, nedostaje li nam možda ljudske topline?

Vraćamo li se na taj način u djetinjstvo kad smo vukli dekice sa sobom, doduše ja sam imala svoj jastučić kojeg su zvali «Gnjus», jasno vam je zašto…

Ili ne treba tražiti dublji smisao u tome, razlog je samo hladnoća…

Pošto su i meni, kao i Bistri, samo «vuha van dekice», da vas čujem što mislite o tome?