Na kavi s prijateljicom

Dragi moji, danas kao što vidite je jedna neuobičajena kavica, ostavljam vam pričicu koju sam nedavno napisala o svom prijatelju Zvjezdanu, koji premda živi daleko se uvijek sjeti da mi čestita Božić.


Zvjezdan

Zovem se Zvjezdan. Majka mi je dala to ime, nadajući se da sam rođen pod sretnom zvijezdom. I ne žalim se, kad bolje razmislim. Priroda me obdarila izrazitom muškom ljepotom, zahvaljujući kojoj sam se prilično dobro provlačio kroz život. Imam i, ljudi bi rekli, zahvalnu narav, što mi je pribavilo veliki broj prijatelja. Postavlja se pitanje da li sam znao dovoljno iskoristiti te svoje prednosti. Rekao bih da baš i nisam. Jer, kad se podvuče crta, iza mene je propali brak s dvoje djece i posao carinika koji mi nije donio nikakvu veću korist, izuzev malog stančića u okolici Opatije. Ali za to sam u velikoj mjeri i sam kriv, jer sam od onih koji je sve spiskao na piće i žene, kako bi me opisale osobe koje kroz život putuju standard-trans prugom. Ja bih, pak, rekao-više na piće, uz koje su dolazile i žene.

Ali kad sam se jednog jutra probudio uz maloljetnu narkomanku, shvatio sam da je vrijeme da odem na liječenje. Tako sam se našao u ordinaciji psihijatrice Car. Ne zna se tko je više bio iznenađen tim prvim susretom. Ona, kad je ugledala naočitog muškarca u zagasitoplavom odjelu boje njegovih očiju, ili ja, kad sam ulovio mlohavu ruku žene srednjih godina s neurednom frizurom i zarozanim čarapama. I kad je počela da mi pripovjeda o mojim lošim navikama, nisam odolio da joj odvratim komentar o njenom izgledu. Bez želje da je uvrijedim, naprotiv, prije da je osvjestim. Vidjelo se da joj je neugodno, ispričavala se kako i nema motiva za uređivanje kad po cijele dane ima posla s propalim ljudima.

Ipak, već pri sljedećem dolasku sam uočio drastičnu promjenu. Bila je diskretno našminkana, s novim crvenkastim pramenovima, u pepita kostimu, koji je isticao lijepe obline njenog tijela. Biserna ogrlica joj je plesala oko vrata. A ja sam joj donio mimoze. Da je odobrovoljim. Nakon nekog vremena smo postali bliski, što je rezultiralo s dva večernja izlaska i zajedničkim buđenjem. Nažalost, ništa osim zahvalnosti nisam osjećao prema svojoj doktorici. Premda je u biti bila lijepa žena izrazitog duha, naša tijela su se jednostavno odbijala. Počeo sam je izbjegavati i nastavio s ljubavnim pustolovinama. U međuvremenu sam prestao piti i redovito odlazio u klub liječenih alkoholičara. Nedavno me je nakon sastanka jedan od supatnika upitao da li sam čuo kako je doktorica Car.

-Ne, iznenadih se, zar joj se nešto dogodilo?-
-Izgleda da je na liječenju na Rabu, kažu da se propila zbog nesretne ljubavi.-

Nadam se da će je moja sretna zvijezda obasjati.

_____________________

Iz priče možete izvući različite pouke, kako kome odgovara…

Ja sam izvukla sljedeće:
-nije dobro neumjereno piti
-treba biti uvijek dotjeran jer nikad ne znaš kad će ti na vrata pokucati osoba s modrim očima
-ne treba jadikovati zbog nesretne ljubavi

A za vas pitanje na koje ni sama ne znam odgovor:

Treba li kroz život putovati standard-trans prugom ili ne?

I lijepo se provedite za doček, uz ne previše pića…

Posljednjih desetak dana većinu vremena provodim mučeći se s internetskom vezom, koja ili uopće ne radi ili pada svakih nekoliko minuta. Ponekad uspijem ostaviti nekakav komentar, ali sve manje imam živaca za uzaludnim sjedenjem za kompjuterom.

Uglavnom sve je počelo onaj dan kad sam izišla iz bolnice i kad sam među poštom pronašla plakat za probno instaliranje MaxTV usluge. Odmah sam ih nazvala, već zamislivši sebe kako ću uživati uz 90 kanala i 1000 filmova iz videoteke…

I da ne duljim, nakon tri tjedna je došao serviser, sve je prikopčao, popio tri piva, pomazio se s Makijem i odlepršao…usput mi je objasnio da će doći sutradan da zamjeni modem, ali do tada ću moći ili gledati TV ili biti na internetu…

Naravno da je došao tek za nekoliko dana, a ja sam u međuvremenu stalno morala prekopčavati kablove, ovisno da li mi je trenutno trebao internet ili sam željela gledati TV.

Pri sljedećem dolasku je sve «sredio», ovog puta uz dva piva jer je žurio, izgledalo je da će funkcionirati, da bi sljedećeg jutra sve otišlo u klinac, jer nije radio ni MaxTV niti internet…

Opet nazivanja, slušanja unedogled govornih automata, a dani prolaze… jedino što mi je diglo raspoloženje i nasmijalo me do suza je tekst koji je uputio t-COM-u jedan korisnik iz Splita, neka vas ne mrzi da pročitate…

A jutros gle čuda, upalim iz štosa, kad odjednom sve radi (osim teletext-a), javi se serviser, a ja mu kažem da zasad ne treba dolaziti... ionako mi ponestalo piva…
Navodno je bio problem u nekakvoj njihovoj centrali…

Kako ne znam hoću li i tijekom blagdana ostati konektirana ili ne, koristim priliku da vam unaprijed čestitam Božić i poželim sve najbolje u Novoj godini.
U svakom slučaju kupit ću gajbu piva, pa ako bude sve funkcioniralo možda ću se i napiti od sreće.

Dragi prijatelji, zahvaljujem vam na lijepim željama i što ste bili uz mene sve vrijeme. Oprostite što sam vas tako dugo ostavila bez kavice, ali toliko sam u posljednje vrijeme skuhala ovih realnih da mi se sve smantalo u glavi.
Zona me je čak «optužila» da se u nekom sanatoriju liječim od blog-ovisnosti, a miško rekao kako vjeruje da nisam baš toooliko loše da ne mogu napisati nekoliko riječi i da mi je sigurno cigareta u zubima (istina, već sam četvrti dan oko ponoći dimila ispred bolnice).

Naravno da vas nisam zaboravila (a i kako bih kad sam u bolnici primila brdo vaših SMS-ova, a lucija mi je poslala i knjigu Svjetlane Djoni, ovogodišnje pobjednice VBZ-ovog natječaja), primjetili ste da vas pomalo i pratim, a komentare sam ostavljala jedino kad sam nešto čestitala ili pak osjetila da trebam dati podršku.

Dakle, nalazi su OK, ja sam dobro, Kora je čak rekla da dobro izgledam (hvala joj što mi je podigla ženski moral bila to istina ili ne), moguće da sam se pomalo razmazila i da mi prija ova atmosfera gdje uglavnom dembelišem i bjesomučno čitam.
Primjećujem već da nestrpljenje raste, jer iako dobar dio posla obavljam od kuće, jučer su me pitali kad ću se vratiti na faks… ipak mislim da čovjek sam osjeti kad se može ponovno ubaciti u svakodnevnu jurnjavu.

Maki je izgleda također shvatio da ne mora više stalno ležati uz mene i grijati me svojom «zimskom opremom», pa je danas ponosno dojurio s mišem u zubima, tako da mi je skoro pozlilo.

Eto, ovo nije baš bila kavica na koju ste navikli, ali se nadam da će ih uskoro biti, kako virtualnih, tako i onih realnih na blogerskim susretima. (Jeste li me čuli, riječki blogeri?????)

Za kraj opet preporuka: ako vas ljute izbori ili nekakvo stanje u zemlji, pročitajte zanimljive postove kod Amerikanca, pa će vam sve ovdje izgledati ljepše.