|
Uh, iza mene je teški radni tjedan, osjećam se kao da me je pregazio teretnjak. Ni za Valentinovo nije bilo bolje…Kad smo kod Valentinova, nadam se da ste ga lijepo proveli. Ipak, to su dani kad se, bar ja tako mislim, ponekad sjetimo i nekih bivših ljubavi. Bez obzira na sadašnju situaciju…Ili se varam? Ili je to svojstveno samo ženama? Vi ćete mi reći.
I zato slijedi još malo Murakamija:
"Treba vremena da se pojavi Naokino lice. A s godinama to traje sve dulje.Tužna je istina da mi je za ono čega sam se mogao sjetiti za pet sekunda ubrzo trebalo deset, pa trideset, pa onda puna minuta – kao sjene koje se u suton izdužuju. Jednoga će dana, pretpostavljam, moje sjene progutati tama…
Svaki put kad se pojavi, kao da zada udarac nekom dijelu moga uma. Ti me udarci ne bole. Uopće ne osjećam bol. Samo šuplji zvuk koji osjećam sa svakim udarcem. A i on jednoga dana mora izblijedjeti.»
Meni se upravo to događa, da sve teže mogu dozvati crte tog lica.
Da li i vaša sjećanja blijede?
|
