Na kavi s prijateljicom

«Pogledaj kako je Braco sladak. Tako je mali. Vidi kako ti samo pruža te malene ručice. Sviđa ti se Braco?» pita Mama. S iščekivanjem potvrdnog odgovora promatra me Novi Tata.
«Da, da, sviđa mi se Braco», čujem svoj tihi glas.
***
«Vidi kako je Seka slatka. Kako ima mali nosić i tu plavu kosicu, iste boje kao i tvoja.Vidiš li kako ti se smije? Sviđa ti se Seka?» pita Tata. Dok me Nova Mama upitno pogledava.
«Sviđa mi se Seka», odgovaram.
***
Stojim pred ogledalom.
Zar im se ja više ne sviđam?

Na ovu crticu inspirirao me film Kreše Golika «Imam dvije mame i dva tate”, simpatična komedija krajem šezdesetih, koja u lepršavom stilu obrađuje ozbiljnu temu.
Kako sam i sama bila dijete razvedenih roditelja sjećam se da sam, moguće sebično, bila sretna što nisam imala prilike imati Novog Tatu, pa samim tim ni Bracu ni Seku. Voljela sam našu malu obitelj koju smo činile Mama i ja, nijednom ne pomislivši da vjerojatno nije lako probijati se kroz život samoj ženi s djetetom.

Na kraju moram priznati da niti sada nisam sigurna što mislim o toj temi, pa će biti interesantno čuti vaše mišljenje i vaša iskustva.