Na kavi s prijateljicom

Prvo bih se htjela zahvaliti na čestitkama, rođendan sam provela iznad očekivanja...i još moram reći da su kasno sinoć stigle poruke od platonske ljubavi, pa i bivše ljubavi, da ne biste posumnjali u moju neodoljivost?!...Dakle, sve se vrtjelo oko raznoraznih ljubavi, a čini se da je isti slučaj i po blogovima. Samo, dok ja pričam o nekakvim platonskim odnosima, playera piše o zabranjenoj ljubavi na diskretan način, na arminovom i miškovom blogu imamo prilike čitati LJUBAV, rekla bih, iz prve ruke. (neka mi ne zamjere, nisam pronašla bolji izraz). Razlog je možda taj, kako kaže lucija9, što žene "o seksualnosti mogu pisati vrlo pažljivo i odmjereno", jer u protivnom "je uopće ne bi smatrali damom. A onda moguće je da se to prilijepi autorici."
Ali, pustimo sad to, okrenimo se JEDINOJ LJUBAVI. Nedavno me zaintrigirao citat iz knjige Susanne Tamaro "Pođi kamo te srce vodi" (kažu da je ovo knjiga iz koje će žene pamtiti rečenice njenih muških likova):

"U životu svakog muškarca postoji samo jedna žena s kojom može postići savršeno zajedništvo, a u životu svake žene samo jedan muškarac s kojim se može osjećati potpuno." No međusobni susret, sudbina je koju dožive samo rijetki, malobrojni. Svi ostali prisiljeni su živjeti u stanju nezadovoljstva, trajne sjete. "Koliko je ovakvih susreta?" govorio je u mraku sobe, "jedan na deset tisuća, jedan na milijun, jedan na deset milijuna?" Jedan na deset milijuna, da. Sve ostalo su nagodbe, površne i prolazne sklonosti, tjelesna ili karakterna bliskost, društvene navike."

Pitam se slažete li se s Ernestom?