major tom

Malo sam razmišljao o Virginia tech masakru.
Zaista malo, jer o tome je dosta teško razmišljati.
Onda sam sinoć pogledao “Svi predsjednikovi ljudi” po x-ti put.
Pa sam još malo razmišljao.
Zatim su mi se obje priče povezale u smislenu cjelinu.

Amerika je zaista društvo slobode.
Oni su slobodni da rade, zarade, kupe oružje, pobiju pola fakulteta.
Isto tako su slobodni da, poput dvoje nabrijanih novinara utjelovljenih od strane prejebenih D. Hoffmana i R. Redforda, upornim fanatičnim radom sjebu vrhušku vlastite vlade.
Jednaka je to sloboda u oba slučaja, samo se nalazi na suprotnim polovima imaginarne socijalno moralne vage.

Kod nas je ta vaga puno kraćih krakova.
Nitko te neće upucat na faksu ali niti jedan novinar neće natjerat vrh bilo čega (npr. Vlatka Markovića) da odstupi, pokaje se, makar hineći.
Nekad, ne tako davno, vaga je bila još kraća, jedva da je i postojala.
Nitko nije smio ni pomisliti niti na nasilje niti na slobodno novinarstvo.

Uopće ne sudim što je bolje ili lošije, ni što je to sloboda uopće.
Samo mi se čini da je jako teško postaviti okvire koji su dovoljno široki za zadovoljavajući individualizam i istovremeno dovoljno uski za kakvu takvu iluziju kolektivnog ćudoređa.
Iako maglovito nazirem da bih ipak rađe živio u današnjim USA nego u nekadašnjoj YU......

Ispravite me ako griješim

U mom životu postoji čarobni kod. “Ajmo bacit žutu loptu!”.

Iako lopta odavno nije žuta nego bezvezna šarena, ta gramatički neispravna rečenica u prevodu znači - "Hajdemo u Volosko igrati vaterpolo, odnosno upražnjavati bilo koju sportsku radnju blisku vaterpolu - Viktoriju, pucat penale, igrat Živo-mrtvo ili se bezvezno napucavat po plivalištu".

Vaterpolo je za mene uvijek bio najprirodniji sport, vezan za bezbrižne ljetne dane na bazenu splitskog Jadrana, mojoj dječjoj ljetnoj oazi, ili kasnije, u mom i dan danas matičnom mjestu za kupanje - Voloskom.
Vaterpolisti su uvijek bili najveće face, onako ogromni, spaljeni od sunca, nedodirljivi....svi mi mulci potajno smo se nadali da ćemo i mi biti takvi kad narastemo.
Znam da tako djeluju i na žene, jer i Ona, kad gledamo utakmice, jedva čeka time-out da izađu iz vode i izlože tjelesa pogledima...

Zlato ovih naših tuljana doživljavam kao svoje, više nego u bilo kojeg drugog sportskog uspjeha.
Znam gdje se to zlato rodilo; u zemlji s pet,šest poštenih bazena majstori se rađaju u malim šporkim portima, među ciplima govnarima, sa dva stara drvena poluraspadajuća gola koje drže dvadesetlitarski plastični bidoni.

Zato me ovih dana nije uhvatila nikakva euforija, osjećao sam se kao da su neki stari prijatelji napravili nešto potpuno normalno, i bilo mi je toplo oko srca - još uvijek je.
Uspjeh je to po mjeri našeg šarmantnog banditskog mentaliteta, uspjeh tih ogromnih ljudi koji udaraju tako da se ne vidi, mogu puno pojest, popit i zagalamit. I potuć se ako treba.
I pritom ne zarađuju toliko besramno da bi postali bahati i antipatični.

Jedva čekam ljeto.
Onaj trenutak oko četiri popodne, kad posao već lagano dopizdi i samo čekaš da neko nazove i izgovori magičnu rečenicu.
“Ajmo bacit žutu loptu!”.