major tom

četvrtak, 08.03.2007.

Drage žene!


Budući da je danas Vaš dan, ja vam ga od srca čestitam!
I imam mali prijedlog.
Prestanite slavit taj jebeni dan tako strastveno.
Izborite se za sebe na pametniji način nego što je prodaja za cvijet, dva!

Svi argumenti su na Vašoj strani!
Ima Vas više, duže živite, imate bolji imunološki sustav, možete rađati, bolje izgledate.

Imate zapravo sve. Držite nas u šaci. I za jaja....
Jer naša jaja toliko više žude za Vama nego što je obratno i postoji toliko sofisticiranih metoda da nas pokorite, iskoristite i ispljunete.
Seksualno, moralno, materijalno. Svakako.

Zato prestanite kenjati o ravnopravnosti, broju žena u saboru i sličnim pizdarijama.
Nikada nećete biti ravnopravne ako želite biti ravnopravne.
Postati ćete ravnopravne samo ako želite dominirati!
Načela trgovine su jednostavna, ako želiš dobiti 100 moraš tražiti barem 115.

Jel jasno?
Na posao!

- 13:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2007.

o mostovima i ljudima

Proveo sam 4 dana u Bosni i Hercegovini, u Mostaru, Sarajevu i Travniku.
Čudna je to zemlja.
Obišao sam je nekoliko puta zadnjih godina, a gorko-slatki ukus u mojim ustima uvijek je isti.

Putujući po Bosni stalno se nalazite u nekoj dolinici kroz koju teče nekakva riječica koja uglavnom služi da odnosi sitno smeće iz naseljenih mjesta. Dok se voziš kroz te dolinice promatraš proplanke i livade, i s lakoćom zamišljaš vojnike kako se ubijaju po tim livadama, Švabe, Partizane, Ustaše, Četnike.
Zemlja dizajnirana za gerilski rat.
Kozara, Jajce, Neretva, Petrova gora, Sarajevo, Manjača, Prozor, Busovača, Lašvanska dolina, Kupres, samo su neki od ratnih toponima uklesanih u kolektivnu podsvijest nas južnoslavenskih Homo Balcanicusa.

Ne možeš od toga pobjeći, htio-ne htio. Stalno prelaziš neke granice geta, paziš što ćeš kome reći, mjerkaš vlastite izjave. Čovjek poželi da neka nebeska sila zbriše sve tragove ljudskog postojanja i čitavu Bosnu pretvori u divovski Europski nacionalni park. Jebeš i ljude i jalovu multikulturu.

Zajebano do zla boga.

Divlja energija je u zraku. Kao da možeš nanjušiti taj sukob civilizacija (ili necivilizacija) koje se sudaraju po tim divljim planinama. Svatko bi, i Musllimani i Srbi i Hrvati htio da je Bosna predziđe baš njegovog mitološkog geta.
Nitko od nas kvazizapadnjaka (uključujem i sebe) ne želi biti dio te igre.

Ali svi bi rado osjetili turistički ushit i čaroliju istočne egzotike (najbliže Europi) mostarskog Starog mosta. Ili se zaklinjati u mudrost Ive Andrića i Meše Selimovića (nije čudo da su predstavljali dušu srednjoškolske Yu-lektire).
Svi bi se mi smijali Muji i Hasi, ubili bi za 10 ćevapa ili burek nakon pijanke, pred zoru.

Ali ne bi promislili dublje od vlastitog trenutnog hedonizma - klasična kolonizatorska gastro-logika uživanja u fast-foodu istoka - Ameri bi crkli bez kineske hrane ili sushija, Englezi bez currya prezrenih Pakija i Indijaca. Neću ni spomenuti Talijane ne vikend-krkanlucima u mojim krajevima.
Ali baš zbog Talijana (indirektno) zapravo o svemu ovome pišem.

Kada šećem po getoiziranom apartheid Mostaru zapravo razmišljam o Rijeci.
Razmišljam o mojem gradu kojeg je nekad djelila umjetna granica (21 dugu godinu..), na Italiju i Jugoslaviju. Preko te granice mnogi su trajno pobjegli na jednu ili drugu stranu.
Nakon što je rat završio oko 35.000 Talijana zauvijek je napustilo Rijeku, a Rijeka je tada imala oko 60.000 stanovnika. Pola grada je bespovratno nestalo, a da nikoga zapravo nije bilo briga, niti tada niti danas!
Činjenice nisu toliko bitne, bitan je osjećaj da Riječani uopće toga nisu svjesni, da nisu svjesni čudnog, mračnog duha svog grada.
Da smo svi mi pomalo Bosanci, u nekom prošlom ali i nekom budućem vremenu. Ljudi koji moraju nekoga protjerati da ne bi bili protjerani.

Takav je život, Lost in translation.
Volimo solidne talijanske fasade iz 30-ih i genijalni Tempio Votivo Romola Venuccija na Kozali.
I prvi nogomet na Kantridi i prvi vaterpolo Victorie.
I to što su naši sugrađani bili D'Annunzio i LaGuardia, a najbolji gradonačelnik Giovanni Ciotta.

Ali ne volimo kada nas Talijani podsjete na svoju kalvariju od prije 60 godina, makar na svoj, često neukusan mafijaški način.
Zapravo mi se gadi ta naša površnost. Biti tako površan u tako zanimljivom okruženju je tupo i poražavajuće.

Zato je Rijeka moj Mostar.
Prihvaćam njene mračne duhove.

- 12:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

porezna prijava

Možda će zvučati čudno, ali obožavam čin ispunjavanja godišnje porezne prijave!
Jedini je to susret sa birokracijom (koju organski ne podnosim) koji mi donosi osjećaj vjerodostojnosti, točnosti i pravde (ne mislim pritom na valjanost ili opravdanost visine nameta unutar hrvatskog poreznog sustava).

Za razliku od sporog pravosuđa, podmitljivih liječnika, glupih policajaca koji se bave marginalijama, stečajnih upravitelja koji svojim odlukama uništavaju vrijedne privatnike na uštrb radničkih političkih glasova u izbornoj godini (čitaj Viktor Lenac), svijet poreznika i osobnih poreznih obveza je mirisna oaza transparentne matematike.

Ispunjavajući svoju poreznu prijavu točno i bez ikakve ljudske interpretacije stječem uvid u svoje osobno godišnje poslovanje, od stavke do stavke uključujući i količinu uplaćenog novca za javne potrebe.
To je moj mali intimni susret sa vlastitim doprinosom koji je točan i mjerljiv - možda sam opiturao prostorije nekog dječjeg vrtića, možda sam financirao nekoliko stotina metara bijele isprekidane linije na državnoj cesti između Osijeka i Tenjskog Antunovca, a možda je Hrvoje Vojković mojim novcem obrlatio neku prelijepu sponzorušu kupivši joj svileni šal Yves Saint Laurena.

Tko zna.

U svijetu u kojem je pravno dozvoljeno raketiranje tržnica nemoguće je vjerovati u bilo kakav trenutak pravde i istine.
Zato me raduje moj mali intimni kutak egzaktne, točno popunjene porezne prijave.

Barem malo.

- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #