Narodne bajke i legende
28.02.2010., nedjelja
Kako su vile gradile Arenu u Puli
|
U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice. Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, gradit su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle. Pulsku je Arenu inače dao sagraditi, na temeljima starijeg amfiteatra iz doba cara Augusta, rimski car Vespazijan u drugoj polovici prvog stoljeća. Vespazijanova je Arena bila posveta njegovoj velikoj ljubavi, Puljanki Antoniji Cenidi. Građena je u obliku elipse, široka 132 metra po dužoj a 105 metara po kraćoj osi, visoka preko 32 metra, pulska je Arena vjerojatno izazvala strahopoštovanje kod svih pridošlica u Istru, pa tako i kod Slavena, koji su je, poput drugih, smatrali za čudo. Tako je Arena dobila i svoj pučki naziv - Divić-grad - jer 'divić' znači čudo, i etimološki nema veze s 'divicama', odnosno vilama. Zanimljivo je da su rimski graditelji učinili ono što vilama iz legende nije uspjelo: na četiri tornja bili su postavljeni uređaji za zatezanje velarija, platnenog krova koji je štitio gledatelje od jakog sunca. |
Legenda o Miljenku i Dobrili (Kaštel Lukšć)
|
Legenda iz druge polovine XVII. st. govori o tragičnoj ljubavnoj sudbini mladih ljudi iz Kaštel Lukšića. U plemićkoj obitelji Vitturi rođena je kći Dobrila, a u obitelj Rušinić sin Miljenko. Dvoje mladih zaljubilo se, no nisu se smjeli viđati zbog neprijateljstva između svojih obitelji. Od trenutka kada su roditelji saznali za njihovu vezu, Dobrila je bila pod strogim nadzorom, a Miljenka su roditelji poslali u Veneciju. No nije sve ostalo na tomu. Dobrilin otac ugovorio je vjenčanje svoje kćeri sa starijim trogirskim plemićem. Miljenko je za to saznao i došao iz Venecije upravo u trenutku kada su mladenci izgovarali zavjete te je spriječio vjenčanje. Kako bi je kaznio zbog sramote koju mu je nanijela, Dobrilu je otac poslao u samostan u Trogir, a kako bi spriječio Miljenka da je pronađe, naručio je njegovo ubojstvo koje zbog Miljenkove domišljatosti (prerušio se u fratra) nije uspjelo. Pokušavajući pronaći Dobrilu, Miljenko je došao u sukob sa zakonom i zbog toga su ga osudili na zatvor u Visovcu. Tamo je upoznao bolničarku preko koje je Dobrili slao poruke i ugovorio bijeg. Bijeg mladih natjerao je Dobriline roditelje na popuštanje te su im stoga poručili da se vrate u Kaštel Lukšić kako bi se obavilo vjenčanje. Nakon što je u kolovozu 1690. godine obavljena vjenčana ceremonija, Dobrilin je otac, ne mogavši podnijeti da se njegova kći udala za Miljenka, iz osvete na mostu ispred dvorca ubio svojega zeta. Dobrila je nakon toga izgubila zdrav razum, razboljela se i nedugo potom umrla. Posljednja želja bila joj je da bude pokopana zajedno s Miljenkom u crkvici Sv. Ivana u Kaštel Lukšiću nasuprot dvorca. Na njihovu vječnom počivalištu zauvijek je uklesana poruka "Pokoj ljubovnicima", a u Kaštel Lukšiću još uvijek postoje oba dvorca, i Vitturijev i Rušinićev. O sudbini dvoje mladih napisane su: novela, opera te kazališna predstava, a dječji dom u Kaštel Lukšiću, smješten nedaleko od njihova posljednjeg počivališta, nosi naziv Miljenko i Dobrila. |
26.02.2010., petak
Legenda o buri
|
Bura (sjevernjak, sjever, tal. bora) je vrlo jak vjetar, koji povremeno puše osobito u hladnije doba godine u sjevernom dijelu istočne obale Jadranskog mora, ali i u nekim drugim krajevima na Zemlji. Znatno utječe na život ljudi, organizama i razvoj vegetacije. Dolazi s kopna i puše uglavnom smjerom prema moru. Puše obično velikom, katkad orkanskom snagom, naročito ondje, gdje se gorje proteže blizu morske obale. U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Petar Zoranić u svom romanu "Planine" zapisao je jednu verziju legende. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome i jednom je prilikom izjavila da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura. Prema drugoj legendi, bura je djevojka koja se muči i ranjava po krovovima i drveću kad netko opsuje vjetar. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga se buru nikad nije smjelo opsovati. U Dalmaciji postoji izreka za jačinu bure:" Na Dinari se rodila, u Makarskoj krstila, u Senju udala a u Trstu umrla." |
Odolinu nije odolio
|
U okolici Makarske živjela je nekada davno lijepa djevojka Mare. Jednom, kada je u ranu zoru plijevila žito ugleda ljutog zmaja. Uplaši se, počne bježati, ali zmaj je uhvati raljama, te ju odnese u duboku jamu. Ostala je Mare u jami godinu dana i zmaju dijete podarila. Tada je molila da je pusti majci u pohode. Zmaju je Mare bila draga, no nije ju htio pustiti, sve misleći da se neće vratiti. - Nećeš se više vratiti u jamu, govorio je, čedo će nam se rasplakati i suze liti za majkom. Mare mu ipak zaklela kletvom najvećom da će opet doći u jamu, pa zmaj popusti i lijepo je isprati majci. I još joj je u polasku rekao: - Lijepa moja Mare, na povratku ti naberi svakog lijepog cvijeća, ta jadna ga ovdje nemaš, samo nemoj cvića odolina! Ne beri ga, od odolina mene boli glava, bolom se razboliti mogu jadan! Tako Mare doma bila, pa se opet uputila mužu svome ljutom. Verući se zmaju u jamu, na obroncima svakog cvijeća nabrala, a najviše u vrištinama nabrala cvijeća odoljena, te je cijelu pustu jamu ukrasila. I cvijet odoljen naudi zmaju. Prostre se on glavom na stijenu, a Mare svoje čedo uzela u naručje i pobjegla kući. |
24.02.2010., srijeda
Posljednji dani istarskog kraljevstva
|
U Istri je život cvjetao. Histri su živjeli u svojim gradinama. Imali su svoj teritorij, narod, gradove i kralja. Bavili su se zemljoradnjom i stočarstvom, vrlo su rado trgovali s Grcima. Gusarili su. Zbog toga ulijevali su neopisiv strah rimskim lađama i galijama. O gusarenju i neustrašivosti Histra znalo se na cijelom Mediteranu. Gusarenje je onda bila svojevrsna endemska pojava. Histri su gusarenjem dolazili do dobra za život ali i za trgovinu. Rimljani su sve više bili nezadovoljni i kivni na gubitak skupocijenih tereta svojeg brodovlja. Stoga i započnu prvi rat s Histrima. No Histri ih potuku do nogu. Rimljani tada predlože mir i dogovor o nenapadanju. Histri pristanu, ali se ne odreknu gusarenja. Međutim jačanjem rimskog imperija, jačali su i teritorijalni apetiti. Histri su im bili trn u oku i na putu za osvajanje Ilirika, zemlje moćne kraljice Teute. Rimljani započinju na samoj granici s Istrom zidati utvrdu zvanu Aquileja. Mladi histarski kralj Epulon skupi svoje srčane vojnike te krene u ponovni boj s Rimljanima. I opet ih potukoše i razoriše im utvrdu. Histri radosni zbog ponovnog uspjeha ulogore se pored jedne svoje gradine na sjeveru Istre i počnu slaviti. Toliko su se opustili da su i zaboravili na Rimljane. Pili su vino u ogromnim količinama, pjevali, plesali, slavili. No kralj Epulon upozoravao ih je na budnost i prisebnost. Nakon slavlja vojnici zaspahu pokošeni od vina. Kralj Epulon uzalud ih je pokušao držati budne. Rimljani se nakon sukoba u Aquileji nisu povukli. Naprotiv pratili su Histre te vidjevši da su gotovo nemoćni od pijanstva, upadoše u logor i većinu poubijaše. Kralj Epulon s još nekolicinom svojih prisebnih vojnika uspijeva pobijeći u Nezakcij, glavni grad. Zatvoriše se u gradinu čekajući Rimljane. Znao je da više ne može skupiti dovoljan broj vojnika za borbu. Rimljani stigoše pred Nezakcij i odmah započeše dugotrajnu opsadu grada. Skrenuše i tok rijeke koja je ulazila u grad i opskrbljivala Histre s pitkom vodom. Nakon više mjeseci opsade u gradu je ponestajalo hrane. Epulon odluči da se neće živ predati i postati rimski rob. Zajedno sa svojim suborcima izađe na zidine grada, počnu ubijati svoje žene i djecu, a nakon toga ubiju i sebe da živi ne dospiju u ruke Rimljana. Epulon si mačem probode srce. I tako skonča posljednji istarski kralj. Tako okonča i istarsko kraljevstvo. Rimljani bijahu zgranuti tim činom. Rimski povijesničar Tit Livije opisao je dramatičan pad Nezakcija i izuzetnu hrabrost i slobodoljubljivost Histra. U Rimu je car August zapovijedio tri dana slavlja u čast pada Istre. Međutim i na samim svečanostima i mnogo kasnije prepričavali su se događaji oko pada Nezakcija. Zbog toga su se divili Istrijanima. Međutim, preživjeli Histri, povukli s se u unutrašnjost Istre. Nikad nisu uspjeli osloboditi svoj poluotok ali su svejedno zadavali mnoge brige Rimljanima. Rimljani nisu nikad zagospodarili unutarnjom Istrom. Vrijeme je načinio svoje. Preostali Histri s vremenom su se romanizirali. Epulon je za sobom ostavio i jedn veliku tajnu - mjesto gdje se nalazi njegova kruna. Priča se da je u Raškom zaljevu, tamo gdje se nalaze spomenuta uvala dobrog vina Kalavojna i uvala ljepote Takala kao i Salamonova uvala Salamuštica, blizu sela Raklja nalazio i legendarni bogati, antički grad Arsia, čije su ulice bile popločane bijelim kamenom. Arsia sada slovi kao izgubljeni istarski grad. Tu se čuva Epulonova kruna koja nije dospjela u ruke Rimljana |
23.02.2010., utorak
Toranj ljubavi
|
U sredini Silbe, na istoimenom otoku, visoko se diže Marinićev toranj. To je okrugla uska kula na čiji vrh vode vanjske kamene stepenice. Zovu je još i "toranj ljubavi". Silba je jedino selo na otoku. U prošlosti su na ovom otoku žene, starci i djeca bili uglavnom pastiri, a muškarci su cijeli svoj život živjeli na moru, plovili svim morskim putevima i pod starost se vraćali na otok, ako ih more prije toga ne bi progutalo. Vraćali bi se da umru. Poznavali su obje Amerike, zemlje Dalekog istoka, hridi sjevernih mora, obale Afrike i Australije, ali nikada ne bi zaboravili pjesmu o otoku nalik raju i legendu vezanu za toretu na Silbi. A taj toranj na vrhu sela, smješten usred parka, silbanski je spomenik jedne ljubavi koja je učinila čuvenim sivozeleni otok utonuo u šutnju. Toranj se visoko uzdiže i s njega se pruža prekrasan vidik. Uz njega se vezuje priča o ljubavi jednog morskog vuka koji je za sobom ostavio kuću, toranj i grob na kojemu je još za života dao uklesati natpis: "Petar Marinić, kapetan, 1891. Jao onomu tko makne ove kosti." Bio je mlad, kaže priča, još mornar. I mlada, lijepa bila je njegova zaručnica Antonija Mauro. "Kad se vratim s ovog dugog putovanja - rekao joj je jednog dana prije odlaska - vjenčat ćemo se! Zasadit ću vrt oko kuće, a usred vrta sagradit ću tornjić s kojeg će se vidjeti cijeli otok i more." Poljubio je djevojku i otplovio. Dugo je plovio oceanima, a kada se konačno vratio, mnogo je djece dotrčalo na silbansko pristanište. Među njima je bila i jedna posebno ljupka djevojčica. Petar Marinić joj se nasmiješi, uzme je u narucaj, pomiluje je i upita ljude okupljene na pristaništu: - Čije je ovo dijete? - To je kći Antonije Mauro, tvoje zaručnice, koja se udala za tvog prijatelja. Djevojčica se također zove - Antonija! Rastuži se pomorac, zagrli djevojčicu i zakle se: - Antonija me nije čekala, ali ako majka nije mogla postati mojom ženom, postat ce to kći. Čekat ću dok se ovo dijete ne razvije u ženu. Bio je uporan i čekao dugih dvadeset godina. Dao je sagraditi tornjić usred sela, uz svoju kuću, na najvišoj uzvisini Silbe. Sagradio ga je od živog kamena i kamenim je zidom opasao vrt oko njega. Antonija Mauro nikada nije tamo zakoraknula. Ušla je u tu ogradu njezina kći - s rukom u ruci kapetana Petra Marinića, s vjenčanim prstenom na prstu. Ona u cvijetu mladosti, guste crne kose, velikih sjajnih očiju; on - trideset godina stariji, s prorijeđenom kosom, ali krepak, uspravan, još lijep u ozbiljnoj zrelosti svoga života. I gledali su s tornja otok, brodove i more. Toranj na uzvisini vrta, poškropljen slanoćom mora koju vjetar nosi za olujnih dana, stoji i danas kao spomenik ljubavi. Mještani ga zovu - Marinićeva toreta! |
22.02.2010., ponedjeljak
Legenda o kruni kralja Tomislava
|
U 15.st. vodile su se borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Za tu je borbu vezana jedna legenda – legenda o kruni kralja Tomislava. Kralj koji bi vladao ovim područjem morao je biti okrunjen s obje krune, hrvatskom krunom kralja Tomislava i ugarskom krunom Sv. Stjepana. Za ustoličenje se dakle trebalo dočepati i jedne i druge krune. U 15.st. na jednom brodu koji je kretao od sjevera prema Napuljskom kraljevstvu nalazila su se i obilježja vlasti hrvatskog kralja, njegova kruna, žezlo i kraljevski plašt. Saznavši to, pobornici suprotne strane ukrcali su se na svoj brod i krenuli u potragu za brodom i, naravno, krunom, ali se brod s hrvatskom krunom sakrio u uvalu Blaz. Zbog straha da će se neprijatelj dočepati vrijednog tereta broda, barem tako kaže legenda, sva su obilježja vlasti sakrivena na tajno mjesto u uvali Blaz. Od tada se svemu gubi svaki trag. I.... nakon 300 godina muka, barem tako kaže legenda, u jednoj se prilici ponovno pojavila kruna, a zatim i opet nestala bez traga. Bilo je to za vrijeme Venecije, kada je mletački namjesnik radio „đir“ po Istri i sakupljao porez. Kod obilaska svakog mjesta seoski župan ga je morao počastiti, a, već s obzirom na ture koje je namjesnik radio, trebao mu je pružiti i prenoćište. Tako je mletački namjesnik došao u selo Belavići blizu Blaza, a navečer je trebao večerati i prespavati kod seoskog župana Grge Belavića. Bile je to poprilično bogata večera, uz to se popilo i podosta vina tako da su se tijekom večere i župan i njegovi gosti ponapili. U takvoj pijanoj atmosferi Grgo Belavić je nakratko nestao, da bi se nakon kratkog vremena pojavio... ali na sebi je imao imao krunu kralja Tomislava, kraljevski plašt i žezlo. Nakratko prošetavši pred nacvrcanim gostima Belavić se povukao, te vratio kao da se ništa desilo nije. Idući dan, otrijeznivši se, svjedoci tog neobičnog događaja priupitali su ga, još nesigurni što su to uopće vidjeli, o detaljima prethodne večeri. No Grgo Belavić zadržao je ipak tajnu za sebe, pa je tako sve pripisano vrlo veseloj atmosferi te pretjeranoj konzumaciji alkohola. No, kako god, Grgo je dao štofa raznim tragačima za blagom te i dan danas područje Blaza i okolice pretražuju oni do kojih je došla ova legenda. |
Priča o Morčiću
|
U davno su vrijeme, u boju na Grobničkom polju 1242. godine stradali Tatari, cijela vojska od 30.000 ljudi koju je predvodio zloglasni vojskovoda Bučuk Batukan, unuk legendarnoga Džingis-kana. Potukle su ih čete iz svih hrvatskih krajeva, pa je domaći puk još neko stoljeće bio miran, sve do nove napasti s istoka. Od kraja 15. do pocetka 17. stoljeca, narod je stalno bio u strahu od Turaka. Za vrijeme posljednjih napredovanja turske vojske prema primorskim krajevima oko 1600. godine, senjski su uskoci često znali u Rijeci pričati o njihovim žestokim bitkama s Osmanlijama. Među pukom su se proširile vijesti o tome što su Turci učinili u Lici, a strah je zavladao kad se proculo da su upali i u Gorski kotar. Panika je zahvatila Rijeku i okolicu kad se jaka turska vojska utaborila na obližnjem Grobničkom polju. Za vrijeme opsade Riječani su podizali oči k nebu i molili Sv. Mihovila da kamenjem s neba pobije Turke. Tih je sudbonosnih dana 1601. godine hrvatski velikaš Zrinski gledao s Gradine kod Jelenja kako se velika turska vojska priprema za konačni juriš. Gledao je i bio vrlo potresen, jer je znao da od njegove šake junaka neće ostati ništa kad se među njih sruče brzi muslimanski konjanici. Turci su u međuvremenu poharačili cijeli Grobnik, i crkve i sela. Barbari su iz kaleža pili vino, a u crkvama držali konje. Posred tabora sjedio je turski paša i pušio svoju ogromnu lulu, koja se dimila kao dimnjak tvornice. Ljudi su nebogi pobjegli na sve strane, pune su ih bile grobničke planine. Narod nije imao oružja kao danas, nego samo praćke a u najboljem slučaju manje katapulte. Na vrhu grobničke planine Obruč, bila su dva brata, a oba su imala praćke. Gledajući na Polje, gdje su bili Turci i paša, jedan brat je rekao drugomu: - Brate, kamo ću ga? - mislio je na pašu. - Va oko! - rekao je brat. Na to, ovaj brat koji je praćkom bolje gađao, izbaci kamen iz praćke, a paša na Grobničkom polju padne mrtav. Kad su turski vojnici ostali bez paše, dali su se u bijeg bez povratka. Pri bijegu Turaka nebo je uslišilo molitve Riječana i s njega je počelo padati goruće kamenje, koje je Turke zatrpalo i na polju su ostali jedino njihovi turbani. Kao uspomenu na taj događaj riječki su zlatari, morettisti, izradili naušnice s likom crnca s muslimanskim turbanom na glavi. Te naušnice predstavljale su Turčina, a zvale su se morčići ili mori (što potječe od rijeci maurus - arapin). Morčiće su rado nosile žene iz Rijeke, ali i iz svih okolnih krajeva: Kastavštine, Grobinštine, Vinodola, otoka Krka i Gorskog kotara. Zlatari su isprva izrađivali samo naušnice, a kasnije i ostali nakit, od prstenja, narukvica i ogrlica, do broševa i ukosnica s likovima morčića ili morice. To je dakle, priča o morčiću, koji i danas u svojstvu originalnog primorskog nakita podsjeća na onaj sudbonosni dan kad je na Grobničkom polju "kamenje s neba padalo". |
Prokletstvo Lokruma
|
I danas na Jadranu živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima i zemljama Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka, Lokrum, koji se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, okrunjenim glavama i bogatunima. Ipak, nikome od njih nije donio sreću. Naprotiv! Od polovice 19. stoljeća pa sve do potkraj Prvog svjetskog rata, dubrovački je otok bio u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske obitelji. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići i dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raškosi uzivali i sami članovi carske obitelji Hasburgovaca. Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romansi, ali i njihovih tragedija. Krenimo redom... Na smrt osuđen Oto Fridrih Vilhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludvig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom otoku kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja! U travnju 1864. godine sa Lokruma, na kome je boravio sa svojom lijepom suprugom Šarlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josipa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuden na smrt i strijeljan. Sarlota će se jos jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo dozivjeti brodolom i jedva ostati živa. Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomračena uma u Maksimiljanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta. Novi vlasnik Lokruma postat će prestonasljednik Rudolf (puno ime Franc Karl Josif), jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom. Stari dubrovački kroničari kažu da se "zemlja zatresla a more uznemirilo" kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije. I stvarno, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih storija, romana, tv-serijala i filmova. Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski će prestonasljednik na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju fon Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život (1858.-1889.)! Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su brutalno ubijeni u atentatu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski ratu u kome su pala - tri carstva - austrougarsko, tursko i rusko! Prelijepi otok njegovi su prvi vlasnici, benediktinci, prokleli jer ih je vlast Dubrovačke Republike protjerala s Lokruma. Prema legendi, noć prije odlaska s Lokruma kružili su otokom sa svijećama okrenutim naopako proklinjući sve buduće vlasnike. Prokletstvo se, po legendi, može skinuti samo ako se pokupi sav vosak koji je te večeri potekao. |
19.02.2010., petak
Kućica iz Nazareta na Trsatu
|
Trsat je utvrđena gradina, prvi put se spominje kao rimsko naselje Tarsatica 60 godine prije nove ere. U neposrednoj blizini nalazi se crkva Gospe Trsatske, sa franjevačkim samostanom. Legenda kaže da je 10. svibnja 1291. godine na Trsatu osvanula kućica u kojoj je nekad živjela Sveta obitelj, a iz Nazareta su je tu donijeli anđeli. Ostala je ondje do 10. prosinca 1294. godine kada su je, opet anđeli, odnijeli u Loreto, gdje se i danas nalazi. U čast boravka tako važne relikvije sagrađeno je svetište Gospe Trsatske. Kućica je dakle osvanula na Trsatu jutro nakon pada St. Jean d'Acre, križarske utvrde u Siriji. Bila je nevelika, od sivozelene cigle. Narod se čudio, a župnik je rekao da ga je u snu pohodila sama Majka Božija i rekla mu da je riječ o kućici u kojoj se dogodilo Navještenje. Sv. Franjo Asiški je navodno imao viziju ovog događaja desetljećima prije no što se ostvario. Najzanimljivije je to što analiza ove kućice pokazuje da se doista radi o materijalu i načinu gradnje koji odgovaraju i mjestu i vremenu iz kojeg po legendi potječe. Druga verzija kaže da je kućica stigla malo zemaljskijim načinom, točnije morskim putem, na brodu kojim su se Templari vraćali u Europu. Postoji još jedna legenda, a ona nastaje i dobiva nove dokaze i danas. To je legenda o čudima i izlječenjima do kojih dolazi zagovorom Majke Božije Trsatske. Običaj je da se u kapeli pored Crkve izlažu zavjetni darovi izliječenih bolesnika, sretno spašenih pomoraca, zahvalnih vozača koji su preživjeli ili izbjegli nesreće, obitelji spojenih nakon ratova... Od izblijedjelih starih slika do onih na kojima se boja još nije osušila, na zidovima kapele može se vidjeti stotine ljudskih priča. Zahvalnica je toliko da ih izlažu u rotaciji jer malena kapela nema mjesta za sve odjednom. Trsat je posebno i dobro mjesto, na kojem su tisuće ljudi stvorile upravo opipljivu pozitivnu energiju. |
Priča o zabranjenoj ljubavi
|
Najstariji su vlasnici Velikog Tabora grofovi Celjski koji su bili povezani ženidbenim i političkim vezama s feudalnom obitelji hrvatskih grofova Frankopana. No, njihovo se ime, osim u hrvatskoj povijesti, isprepliće i u jednoj od najpoznatijih legendi hrvatskih dvoraca: legendi o zabranjenoj ljubavi. A ona se dogodila kad se Fridrih Celjski, mladi i lijepi sin hrvatskoga bana Hermana II., zaljubio u lijepu seosku djevojku Veroniku iz obližnjeg Desinića. Pitomim zagorskim bregima brzo se pročula vijest o ljubavi. No, bila je to zabranjena ljubav zbog velike razlike u staležima. To je naljutilo grofa Hermana Celjskog koji sinu nipošto nije želio blagosloviti brak sa seljankom. Kako bi spriječio njihovu ljubav, lijepu je Veroniku optužio da je ljubav njegova sina pridobila čarolijom! Za 15. stoljeće, doba srednjeg vijeka, bila je to vrlo ozbiljna osuda. Zbog toga se Fridrih usprotivi ocu i s Veronikom bježi kako bi uživali u ljubavi, ali očevi ga vojnici ubrzo pronalaze. Herman II. nije imao milosti: zatočio je sina u visoku kulu u kojoj je, pod otvorenim nebom, godinama dobivao samo hranu i piće. Sudbina Veronike bila je još tragičnija. Iako se skrila u manjem seocu Sveta Margita, pronađena je i privedena u Veliki Tabor. Upriličeno je suđenje na kojem suci nisu pronašli ni najmanji razlog da okrive nedužnu djevojku, ali Herman Celjski osobno presuđuje. Po njegovoj naredbi Veronika je udavljena u bačvi vode, a prema legendi, njezino je tijelo zatim uzidano u hladne zidine Velikog Tabora. Danas, stoljećima poslije zabranjene ljubavi, mnogi posjetitelji dolaze u dvorac u nadi da će otkriti tajnu staru gotovo 500 godina. Neki čak tvrde kako u hladnim zimskim noćima okolicom Velikog Tabora odzvanjaju Veronikini jecaji. Legenda ili istina? Posjetiš li Veliki Tabor, u dvorskoj kapeli naići ćete na lubanju za koju je utvrđeno da pripada ženi. Iako nije dokazano, vjeruje se kako je riječ o lubanji Veronike Desinićke. Uključi citat poruke u odgovor |
17.02.2010., srijeda
Diva Grabovčeva
|
Ne zna se točno kada je živjela i umrla Diva Grabovčeva. Vjerojatno početkom devetnaestog stoljeća. Po legendi bijaše ona prelijepa ramska čobanica u koju se nesretno zaljubio Tahir beg Kopčić. Oblijetao je oko Dive mladi i lijepi beg, ali mu ona nije uzvratila ljubav. Zaslijepljen Divinom ljepotom, beg nije odustajao, pa je Divin otac pokušao sakriti kćerku, davši je u najam da čuva ovce kod nekog Muslimana. No, beg je ipak doznao "adresu" Divinu na Vran planini. Kako se mlada Ramkinja nije željela udati za "nevjeru", ubio je Divu i sebe. Ova je legenda dugo kružila Ramom, a onda se širila. O Divi se govorilo kao o svetici koja nije popustila pred "napašću", a davno su počela i hodočašća na Divin grob na Kedžari. Posebice od 1909. godine, kad je Ćiro Truhelka otkopao navodni Divin grob i u njemu pronašao kosti i lubanju mlade djevojke. Otada je Diva Grabovčeva motiv pjesnicima i slikarima, a njezin grob mjesto gdje se hodočastilo. |
Crveno jezero
|
Jednom u davna vremena živio je bogati Gavan i na rubu Crvenog jezera imao je velike i prekrasne dvore. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima; nije poznavao nevolju i njegova su vrata za sirotinju bila uvijek zatvorena, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera. Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo. Djeca se ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše. Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje, koji su također bili raskalašni i proždrljivi kao i on. Bili su pretjerali svaku mjeru. U tom momentu prikaže se anđeo u liki odrpanog siromaha, tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim. Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: "Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti". Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: "Daj mi gospo, na put božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju". Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj"? Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti. Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo. Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora. |
15.02.2010., ponedjeljak
Petar Klepac - istina ili legenda Gorskog kotara
|
O Petru Klepcu i njegovoj nadnaravnoj moći postoje brojne priče i legende. Mnogi ga prisvajaju. Legenda govori da je živio u porječju Čabranke i Kupe. Po nekima je rođen u Malom Lugu, po drugima u Osilnici dok treći spominju da je rođen u nekom malom mjestu nedaleko Osilnice. Bio je narodni junak i borac za obespravljeni narod poput više poznatih Martina Krpana u Sloveniji ili Velog Jože u Istri. Činjenica je da je narod u vrijeme stradavanja, kada je bio nemoćan i obespravljen često puta u mislima stvarao legendarne junake i tješio se da će ih oni spasiti i pomoći im. Većina legendi govori o dječaku Petru Klepcu koji je od rane mladosti bio dosta slabašan i stoga često puta predmet maltretiranja i izrugivanja od strane starijih dječaka. Bio je siromašan, čuvao je susjedima ovce i provodio vrijeme u prirodi. Zbog nemogućnosti da ga prehrani majka ga je poslala u susjedna mjesta da tamo bude pastir te je tako došao i do Osilnice. U duši je bio dobar i spreman da svakome pomogne, a zbog toga je često puta morao zadovoljavati potrebe starijih pastira. Kao sanjar razmišljao je kako bi bilo lijepo da mu netko podari nadnaravnu snagu, kako bi se riješio nametljivih pastira ali i pomagao svojoj siromašnoj majci. O ispunjenju njegove želje kruže mnoge legende. Po jednoj mu je nadnaravnu snagu dala mlada vila koja je spavala na proplanku a Petar joj je načinio zaklon od granja. Po drugoj donekle sličnoj, Petar je pasući ovce došao na Svetu goru i tu je ugledao nekoliko vila kako spavaju u travi na suncu. Načinio im je zaklon i u znak zahvalnosti one su mu podarile ogromnu snagu, tako da je mogao čupati stabla iz zemlje. Tu moć nikada nije zloupotrijebio već ju je uvijek koristio za dobrobit naroda. Po trećoj priči Petar je bježeći pred dječacima koji su ga tukli, došao u dvjestotinjak metara udaljenu dragu prema Zamostu. U sredini drage nalazilo se malo jezero u kojem su se kupale vile koje su mu dale snagu. A po četvrtoj prići Petar je išao u crkvu na Svetoj Gori te zamolio Majku Božju da mu podari moć. Ta mu je želja i uslišana. A po petoj Klepac je pasući ovce zaspao i sanjao kako je na pustom pašnjaku naletio na suđenice koje su tamo tvrdo spavale. U njih je snažno tuklo sunce. Vidio je da su umorne. Bilo mu ih je žao. Baka mu je često puta pričala o njihovoj dobroti. Na obližnjem je grmu nalomio grane i napravio im hlad. Potom je krenuo za stadom i tada se otvorilo nebo: Bog je poslao anđela koji je poljubio Petra te ga obdario velikom snagom. Osnovna misao svih priča o Petru Klepcu vezana je uz njegovo nadnaravnu snagu i moć koju je koristio u obrani svog naroda. U početku je branio svoj kraj a kasnije je išao po cijelom kraljevstvu. Stanovnici u porječju Kupe i Čabranke uvjereni su da je on doista živio, da su priče o njemu istinite. Priče o Petru Klepcu govore da se često borio s Turcima, ali ne i kada je to točno bilo. Po jednoj od njih Klepac je napao Turke između Sehurja i Fažonci te ih najurio iz Kupske doline. O nadnaravnoj snazi i junaštvu Petra Klepca postoje brojne priče, koje su zabilježili autori poput Dragutina Hirca, Antuna Burića, Antuna Ožbolta, Jože Primca, da spomenemo samo neke. A o dječaku Petru Klepcu slikovnicu je napisao poznati slovenski književnik France Bevk, dok je RTV Ljubljana osamdesetih godina XX. stoljeća emitirala radio igru za djecu “Petar Klepec”, Po jednoj je priči on zadivio svoje Malolužana kada je redomice devet potkova rukom razlomio. Druga govori o tome da je Petar trgovao s dugama i često ih preko Grobničkog polja nosio. Nigdje nije mogao naći prikladnog mjesta gdje bi se odmorio te je jednom zgodom sa sobom donio poveliki kamen i ostavio da u blizini Čavli kako bi kasnije imao gdje da sjedne a i bio je toliko jak da kada je stisnuo kamen rukama iz njega je potekla voda . Uz Čavle je vezana i priča o prevrnutom vozu s dugama. Kočijaši su pokušavali kola podignuti ali im to nije uspjelo sve dok Petar Klepac sam leđima nije kola nije podigao. Po trećoj je u klancu između Svete Gore i Hriba , noseći vino svojim drvodjelcima, sreo 10 Turaka koji su od njega zatražili vino. Petar je iščupao mlado stablo bukve i udario po Turcima koji su preko Fažonci pobjegli za Osilnicu i dalje. A postoji i pričao borbi Petra Klepca s jednim vojnikom orijašem u Rijeci. Dok se vojnik, pripremajući se za borbu, danima hranio mesom i vinom da ojača, Petar se najeo samo suhih krušaka. Nakon što ga je vojnik dva puta bacio na leđa, Petra ga je upitao da li je to činio za šalu ili istinu. Nakon odgovora da je to bilo za istinu Petar ga je pograbio i s njim udario u zemlju tako da je vojnik na mjestu ostao mrtav. Imao je svoju posebnu četu kojom je progonio Turke i iz čabarskog kraja tjerao ih prema Osilnici. Postoji i legenda o gredi Petra Klepca impozantnih dimenzija, kojom je tjerao Turke sve do Carigrada. Za iskazanu hrabrost car Leopold ga je pozvao u Beč i podario mu plemstvo. Kuća u Malom Lugu imala je sobu u kojoj je bila Petrova slika. S desne je strane bio mač i koplje a s lijeve buzdovan i strelica, a pod nogama Ture. Nad glavom su bile ispisane riječi :”Plemeniti Petar Klepac” Pod starost Klepac se upoznao s jednim trgovcem u Budimu, kojeg bi posjećivao i po dva do tri mjeseca tamo boravio. Kada mu bijaše 85 godina posao je ponovno u Budim gdje je i umro. Suvremenici ga opisuju kao čovjeka srednjeg stasa, širokih leđa, crnih umiljatih očiju, kestenaste kose. Nosio je “koretac” (dugu kabanicu), bijele gaće, na nogama tzv.”cokule” dočim je glavu pokrivao crvenom kapom. O vremenu kada je živio Petar Klepac i gradnji njegove rodne kuće, danas nema vjerodostojnih podataka. Postoje samo brojne priče i zapisi različitih autora u kojima se spominje primjerice 1118. godina kada je u Malom Lugu postojala kuća, a ta godina poklapa se s pričama potomaka Klepčevih kojima je njihova majka pričala da je njihova kuća starija od 820 godina. Hirc spominje 1712. godinu koja je crvenim brojkama bila zapisana iznad prozora. Zanimljivo je spomenuti da nasuprot ostataka kuće Petra Klepca, s druge strane ceste prema Smrečju, postoji staro stablo jabuke koju stariji mještani zovu “Klepčeva jabuka." |
14.02.2010., nedjelja
Istarski vampir Jure Grando
|
Neobična, čak i stravična zgoda, bilježi Valvasor pripovijedanja mještana Kringe, zbila se 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha. Naime, 16 godina prije tog događaja umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan od rođenih Križanaca imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati mještanima, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća. Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu. Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio "grupu srčanih ljudi" i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: "Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira" - nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a "sablasti su pritom navrle suze na oči". Zatim su mrtvom tijelu pokušali "protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu" ali im to nije polazilo za rukom: od "tvrdog trbuha" kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. "Časna gospoda egzekutori" su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala. |
13.02.2010., subota
Legenda o crnom otoku
|
U turopoljskim šumama bilo je nekoć kao mravlja, ogromnih životinja. Nalikovale su na volove, samo su bile još jedanput tako velike. Dlaka im je bila crna, a rogovi dugi dva rifa. Životinje su se zvale turovi, po čemu danas Turopolje nosi svoje ime. Na riječnom otoku stajao je grad, crn poput noći a u njemu živješe kralj turova. Bijaše ogroman i crn, oči mu bijehu kao baklje, a rogovi zlatni. Ime mu je bilo Urus, bog plodnosti. Jedne burne noći porastu mu rogovi do neba, dosegnu crne oblake, a vila oblakinja zapne mu o njih. On se zaljubi te je skine s oblaka i zarobi u gradu. Živio je s njom u ljubavi te uskoro čitav otok preplaviše vile crnih kosa. Naga im je tijelesa pokrivao crni veo. Kad bi nastala noć, ljudi bi gledali kako se na mjesečini u srebrenim valovima Save kupaju, dok vjetar vijori njihovim crnim velima poput oblaka. Svake godine izašao bi iz crnog boga bijeli nagi mladić. Tom su prilikom crne vile letjele svijetom tražeći mladu nevinu djevojku. Odjenule bi je u bjelinu i žrtvovale svojem bogu Urusu. Još i danas stari ljudi toga kraja pričaju da otokom lete crne vile pa ga nazivaju "Crnim otokom". |
12.02.2010., petak
Crna kraljica
|
Najpoznatija mitska stavnovnica Medvednice je Crna kraljica. Razne legende o ovoj moćnoj vladarici se protežu kroz mnoge hrvatske krajeve. Ona je, primjerice, prema predaji stvorila i Plitvička jezera: nakon velike žege i sparine koja je mučila narod, a ni nebo se ne htjede smilovati i poslati spasonosne kapi kiše, pojavi se na poljani Crna kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom. Ona pošalje silnu kišu, spasi narod od suše, i stvori Plitvička jezera. Smatra se da je prvotno ova mitska figura nastala iz priča koje su se spredale u narodu o zloj Barbari Celjskoj, sestri Fridricha, glavnog aktera u priči o Veronici, nesretno okončaloj u Velikom taboru. Kažu da je ta Barbara bacala svoje ljubavnike s kula starih gradova u kojima je živjela, a među njima je i Medvedgrad. Stara legenda kaže da je dala vragu i sebe i Medvedgrad. Kako je poslije zažalila svoje obećanje, htjede prevariti vraga, ali umre s prokletstvom: postala je kraljica zmija. I danas njeno veliko blago, zakopano negdje pod Medvedgradom, čuvaju zmije. Črna kaljica je, narod pripovijeda, tako prozvana jer je uvijek bila u crno obučena. Bila je zla prema slugama i nitko nije smio ući na njen posjed - Medvedgrad. Ona je imala mnoge zvijeri, a među njima se posebno isticao njen ljubimac - veliki zlokobni gavran, kojima je strašila okolicu. Gavran je bio treniran da napadne one koji su se zamjerili Crnoj kraljici, kopajući im oči i trgajući kožu. Nekad je iz zabave njime maltretirala i svoje sluge. Kad su Turci harali zemljom i stigli do Medvedgrada, nitko nije htio pomoći Crnoj kraljici da obrani svoj dom zbog njenog groznog ponašanja prema svima. Zato ona pozove vraga i zakune se: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad! - Vrag se ne odazove njenim ponudama, sve dok ona ne veli: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! - i zaista vrag otjera Turke. Sad je kraljica htjela prevariti nečastivog, ponudivši dvanaest vjedara zlata onome tko je triput oko tvrđave pronese i tako obrne kletvu. To nikome nije uspjelo, zbog paklenih stupica koje im je sam vrag postavio - pa kraljica bude još i gore prokleta. Kad je umrla, pretvori se u zmijsku kraljicu, a njene podanice čuvaju njeno zlato. Postoji čak jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju što čuva zlato, ali ipak se nije usudio uzeti ga, znajući da je prokleto od Crne kraljice. Blago je vjerovatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu, ili nekom drugom gornjogradskom lokacijom. No, nitko više neće prolaziti tim hodnicima, sve dok se prokletstvo ne skine: a to će učiniti onaj tko poljubi veliku zmiju i time je ponovno pretvori u lijepu Crnu kraljicu. Neki su pokušali, ali u zadnji čas ustuknuli od straha pa se čini da ipak prokletstvo nikad neće osloboditi skrivene hodnike grada. Ove priče su čak potaknule jednu potragu za blagom u 18.stoljeću, piše u Krčelićevim kronikama. Kaže se da su za tu priliku Juraj Jelačić i Zagrepčanin Karlo Softić platili jednog mladog grbavca, kojeg je planina netragom progutala. Srednjevjekovni grad Medvedgrad nije jedino sljemensko odredište priča o Crnoj kraljici. Jedne su godine, kažu, presušila sva vrela u okolici, osim dubokog bunara u Medvedgradu. Ljudi iz okolice su došli moliti od Crne kraljice vode iz njenog zdenca, no ona ih bez razmišljanja odbije. Ljudi nastaviše lutati po opasnoj šumi, dok ne dođoše do mjesta na kojem dotad nije bilo nikakve vode, a sad se pred njima zrcalio izvor. Istodobno je vrelo u Medvedgradu presušilo, a čudesni novonastali izvor dobije naziv Kraljičin zdenac. |
11.02.2010., četvrtak
Atila u Istri?
|
U istarskim legendama nerijetko nailazimo na Atilu. Osim legendi, česti su kameni reljefi po Istri s Atilinom glavom, gdje je Atila pokazan kao «mješavina» čovjeka i psa. Vjeruje se da su u 5. stoljeću Huni ušli u Istru i opljačkali je. Ne zna se je li u Istri bio i Atila, ali uostalom – trenutno nije važno. Bio ili ne, istarska je «mitologija» danas znatno bogatija genijalnim pričama koje su nastale oko njega. Politika je kurva, a povremeno i kurvetina, pa su tako mnogi nastojali osporiti napad Huna u Istru želeći za sva rušenja u Istri okriviti Slavene. Naknadno su teorije ove vrste pale u vodu jer je dokazano da je Atila u istarske legende ušao i prije dolaska Slavena. Legenda o rođenju Atile: Jedan je kralj imao 3 kćeri. Prorok mu je prorekao da će se jedna prokurvati, drugu će ujesti zmija, a treću će ubiti konj. Zabrinut, kralj je zatvorio sve tri kćerke u kuću. Jedna kćer je zamolila oca da joj donese grožđe. Kralj joj je donio, ali se u svježe ubranom grožđu nalazila zmija, koja ju je ugrizla i kćer je umrla. Druga je kćer umrla kada se konj na cesti ritnuo, a potkova joj je doletila u glavu. Treća kćer je molila oca da joj donese psa, da nije sama cijelo vrijeme kod kuće. Kralj joj je nabavio psa, ona je ostala trudna i ... rodio se Atila, pol čovjek, pol pas. U legendama Atila je uvijek prvo zalajao, a tek tada počeo govoriti. U nizu istarskih legendi spominje se kako je Atila sa svojom vojskom spalio sela i sela. Ovisno o dijelu Istre iz koje legenda potječe, imamo Atilu u spaljivanju Dvigrada, Novigrada, pokušaju napada na Mutvoran, Grožnjan.... I konačno postoji legenda o smrti Atile. Atila je imao 120 godina. Oženio se s jednom djevojkom od 20, i istu je noć umro dok se s njom «zabavljao». Legenda je bazirana na njegovom realnom kraju. Atila je umro 453. godine, na ležaju germanske zarobljenice Ildiko. Malo drugačija legenda o njegovoj smrti spominje dječaka koji ga je pogodio praćkom. |
