Reckless life
04.07.2007., srijeda
Reckless no more...
Evo, i mine big sis ( samo po godinama...  ) se malo javlja, doduše tek u svojim pričicama... Srcedrapaljnim, but of course...  Kod mene sve po starom, radim na pumpi, malo zarađujem za trip to America slijedeće summer...  Ša dobro špreham english, nema ša...  Par očiju sjajio se u mraku. Mogao je osjetiti kako ga netko motri. Pomno. Tiho i sakriveno. U zraku kao da je visila mreža riječi, osjećaja. Da je zamahnuo nožem možda bi i zrak mogao presjeći. Tiho uzdahne. More prošlosti. Pomisli nesretno. Tko je tu mogao biti? Tko osim njega, mraka i utihlih spavača. Onih koji se više nikada neće probuditi. Zrak je zaudarao na trulo. Dovoljno da ga podsjeti na kojem se mjestu zatekao. Kiša je pala i namočila zemlju, raščupala je uredno posjećenu travu i pogasila svijeće ostavljajući samo mrkli mrak da se šulja među spomenicima. Na njegovu sreću, kao kruškovac žut mjesec, rastjerao je sjenke dublje pod drveće i kripte. Tako je on dobro mogao promotriti svoju vlastitu sjenu. Onu koja se sada sakrivala pod gustom travom i mramorom sa već strunulim cvijećem u vazi. Spremao je baciti joj i jednu ružu. Neku već ocvalu koju je ukrao na putu do ovdje. Imao je osjećaj kako je i sam već davno bio ocvao. Cvijet koji je stavljen u mračnu prostoriju bez sunca i vode. Uvenuo. Šape su mu dugo bile u okovima. Skoro je zaboravio kako je to hodati slobodan. - Vidi me sad Mala. – promrmlja tiho. Gledajući u tamni mramor. – Vidi gdje si me dovela. Pretvorila je u tanku sjenku pastuha koji je bio ranije. Žigosanu, obilježenu životinju koja više nikada neće moći hodati među drugima slobodan i ravnopravan. Uzdahne tiho. Htio je sjesti u travu pokraj groba, no bilo ga je strah. Strah, sjesti pokraj nje ikada više. Čak niti nakon 30 godina nije uspio zaboraviti. Hladan čelik i vruće tijelo, znoj i krv. Nikada, nikada nije zaboravio. - Ubila si me Mala.- promrmlja. - Zanimljiva konstatacija...nekako mi se čini da je bilo obrnuto.- reče mu glas. Protrne. Zar su mu se opet počele priviđati stvari? Opsjedati ga prokleti glasovi. Odmahne glavom da rastjera duhove. - I slobodno mi daj tu ružu. Znaš koliko ih volim…- glas će opet tjerajući ga da ponovno trne. - Dosta, pusti me…- on će nesigurno. – Pusti me… Učini mu se kako su ga opet promotrile dvije iskre iznad spomenika. Jeza ga obuze, uvlačeći mu led u žile. Baš kao i te noći. No sada nije bilo bijesa da taj isti led otopi. - Tko si ti?- promrmlja nesigurno. Sjena se potamni. Ili mu se tako učinilo. No, sljedeće sekunde već se i pomicala. Obuze ga panika. Da pobjegne? … Ne, bio je prestar, preranjen da bježi. Nijedna životinja ne bježi dobro kada krvari. A nijedan čovjek ne može umaći dok mu krvari srce. - Pročitaj na ploči tko sam…- onaj glas će opet. Ovoga puta otkrio se i vlasnik toga glasa. Čovjek ustukne. Sjenka se pomakne izvan ploče koja ju je krila. Strah i prljavština. Bol. Zurio je u bol svojim golim očima, dok mu je srce sviralo posmrtni marš. Svaka je moždana stanica neuništena mentalnim silovanjem kojim se godinama izlagao, vrištala. Njegove glasnice nije dotakao niti glas. Nijem je zurio u biće koje se nadvilo nad mramorom. Blijedo, zemljane kose koja se spuštala u masnim rezancima. Odjeća sa žene se stopila sa polutrulom kožom dok se sama raspadala pružajući dom crvima. Srce je virilo kroz grudni koš još bljujući iz sebe tamnu krv. Morao je sanjati. U svom životu vidio je puno. No krvareće oči bez zjenica koje su zurile u njega nisu mogle biti stvarne. Uostalom, znao je da je lud. Morao je biti. - Čekala sam te…- promrmlja. Sad je mogao vidjeti kako je svakom riječju gusta tekućina tekla iz ustiju.- Dugo ti je trebalo. Osjeti mučninu. - Više ti nisam toliko privlačna…- spodoba se nasmiješi samoironično. Činilo mu se kako je neka dublja patnja izdiktirala taj osmjeh. Njega je samo hvatao nalet mučnine prepoznavanja. U valovima. To nije moglo biti što se njemu činilo da je. Kako je bio lud… Iz zatvora je odmah trebao put ludare. - Bez brige, nisam se sama šminkala. – mrzovoljno će ona. Probadala ga je pogledom. Sada je mogao u ranjavim crvenim vidjeti one tvrdoglave plave oči svoje male. - Ti si mrtva.- on će odmahujući glavom. Uvjerit će se u to… I ona će nestati. Tako je uvijek bilo kada bi mu se pojavila u dugim i teškim zatvorskim noćima. Možda je i sada sanjao. - Sigurno se šališ.- ona će hladno. Čak i kad je otvorio oči bila je još tu. Jednako prisutna i jednako stvarna. – Da me nisi ubio možda bi se o tome i dalo razmišljati. Iz ustiju je i dalje nadirala krv, a mrtvo je biće svejednako govorilo. Htjede je odgurnuti…da padne i razmrska se. No ona ga odgurne i dotakne. Osjetio je smrad truleži kada se približio. - Čemu ubijati ponovno nešto što već jest mrtvo. On sjedne u travu ispod mramora i zagleda se u svoje žuljave i prljave ruke. Njima je zaklao to biće. Sjećao se kao da je bilo jučer, cijeli se život sjećao. Zaborav nikada nije htio doći. I sada je gotovo mogao osjetiti kako se to sitno biće njemu privuklo. Drhtavo i toplo. Kako mu je vjerovalo tu večer. Kako se smješkalo i pričalo. Kako ga je doticalo. Kako mu je sitnom nježnom ručicom pokazivalo u zvijezde koje su se vidjele kroz prozor. I kako ga je tjeralo da joj svira. Prstima prebire kroz žice i pjeva. Njoj je uvijek pjevao iz srca. - Volio sam te…-zaplače. Nije si mogao pomoći da se opet ne osjeća kao kreten. To joj je u svojim snovima uvijek iznova i iznova priznavao. Pa tako i u ovome. Ona je samo zurila u njega. Njene odvratne oči kao da su mu govorile : Ne povrijedi čovjek onoga koga voli. Ne zakolje ga kao životinju, ne ostavi ga da iskrvari na plahtama, i ne plače dok zariva metal u srce. I…ne pušta mrtvom da mu bude neoprošteno… Sada kao da ju je mogao razumjeti. Sada konačno je imao osjećaj da je povezan sa njome na način koji nije zahtijevao riječi. Sve je vidio što je pomislila. I sve ga je nanovo i nanovo kroz izmučenu dušu ponovno sjeklo. - Moraš mi oprostiti…-ona će njemu, krvareći suze. To polutrulo truplo se treslo od siline osjećaja. – moraš me osloboditi. Činilo mu se kao da će se raspasti. A kao da je samo htjela do malo svjetla da joj očisti dušu. A on joj je dušu lancima vezao uz vlastiti grob. - Tako si me mučila…- on će iskreno, prisjećajući se.- Jebala si me bez kurca, sjebala si mi mozak i život! – Opet mu je došlo da je najradije odvali šakom. Nikada nije znao što je mislila, je li ga uopće ikada voljela, koliko je. Nikada nije shvaćao što je dobivao time što mu je svako toliko uzburkala strasti konzumirajući ih, da bi opet otišla i voljela druge. U svemu ga je iskorištavala. Pisao joj je pjesme, srcem, ne olovkom, učio ju kako da proizvede glazbu na gitari, kako da pjeva kako da tumači zvijezde. - Davao sam ti sebe iznova i iznova, a tebi sam bio ništa drugo do li zadnje rupe na svirali! Kretenu kojem si mogla doći da te tješi kada se život okomi na tebe…- vikao je na nju… Imao je pravo. Imao je pravo urlati… Ona pogne glavu. Kao pogođena.- Znam.- samo će tiho. – Ti si htio da budemo jedno. Razumjeli su se. Bolje su se razumjeli sada kada je on bio lud a ona mrtva, nego onda kada su se vidjeli te noći. Oboje su znali da kad god je on bio među njenim bedrima, tražeći ljubav, ona je tražila sigurnost. Možda je sada shvatio kako se nije stalno igrala sa njime. I njoj je trebao on. - One noći…- opet će krvareći bol iz očiju…- one noći…došla sam ti reći kako te… došla sam ti reći kako te volim. Obožavam, kako sam spremna napustiti sve. Otići s tobom na kraj svijeta…Kako sam spremna samo ležati pokraj tebe i ljubiti te… Razumjeti te… Voljela sam te… a ti si sve uništio…- Urlala je od bola jecajući. On više nije imao suza da ih prospe. Godinama su presušile. - Dok si me onako divljački uzimao, htjela sam ti reći kako sam tvoja zauvijek. Pokazati ti kako ću biti tu za tebe. Ono što je slušao sada bila je mučna potvrda njegovih sumnji koje su ga razdirale godinama. Što ako…što bi bilo da nije…da ga nije obuzela crna sjena zaglušujuće ljubomore i bijesa. - Ali…-on će u nevjerici. Koliko god je bio siguran da je ovo san imao je dojam kako mu treba opravdanje. Ubio ju je…svoju ljubav. - Ali… znala sam dok si me derao sve dublje i dublje, da tražiš nešto što si mogao naći i na površini. Samo da si me onda pogledao u oči. Znao je u tom trenu da mu opet lomi dušu. Jer on doista od nje nikada nije tražio seks. Mogao je izjebat koju je god prokletnicu htio na ulici. On je od nje trebao ljubav… - Ljubav si imao, samo je nisi na vrijeme vidio. - A sada mi oprosti…- svojom si me mržnjom i osuđivanjima zauvijek vezao uz truplo…- Njena je duša samo htjela otići slobodna. Put raja ili pakla…nije mogao znati…no slobodna. - Oprosti i ti meni…- on će slamajući se.- Ja sam kriv… Ona se nasmiješi kako je već otprije znala, gubeći se u svjetlu.- Pogledaj malo bolje u srce.- nestajala je.- Već ti je oprošteno… Nije bio san. Sljedeći dan, na gradskom je groblju pronađeno truplo muškarca prerezanih žila. Novinari su otuda mogli razvlačiti samozadovoljavajuće priče o boli ubojice i zatvorenika kojeg su pronašli na grobu vlastite žrtve. Nagađati o njegovoj savjesti i o njegovoj izgubljenosti. Pretpostavljati događaje… Mi malo pametniji, možemo nagađati što se sa njima dalje događalo. Tko zna, možda su sada u smrti pronašli ono što im je trebalo u životu? Istina će ostati sakrivena… Autorov komentar: Priča je napisana prema pjesmi Grupe Metallica: The unforgiven 2 ( Reload, 1997.) Evo, to bi bilo to od moje sestre Tamare...  Pozzz |
