prosinac, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Travanj 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

još jedan obični

nedjelja, 30.12.2012.

Sretna Nova! Ne volim kraj godine. Nikad ga nisam voljela. Previše sjete. I previše unutarnje pobune. Spoznaja da je još jedna godina gotova. Da je prošla pokraj mene. Svaka sve brže i brže. Ne volim ni doček nove godine. Ne razumijem kolektivnu euforiju. Nikad nisam. Blješteće haljine. Crveno rublje. Nešto zlatno. Poljubac kad se kazaljke spoje. Za mene je doček nove godine nešto kao za Grincha Božić. Čisto mućenje. Najradije bih prespavala svaki. I ne volim rezime. Kad stanem i pokušavam pretresti prošlu godinu. Što se sve dogodilo. Koliko sam koraka napravila naprijed naprijed a koliko nazad. Ova je bila sva opozitna. Puno dobrog i puno lošeg. Počelo je sa suzama. A onda se kroz tristošezdesetpet dana izmjenjivalo razdoblje kiše i razdoblje sunca. I ništa umjereno. A ne. Ove godine nije bilo umjerenosti. Ili sam plakala ili se smijala do uha do uha. Barem sam je proživila. Iako nisam sigurna da li je suma pozitivna ili negativna. Puno se prekretnica dogodilo ove godine. Diploma. Kako je divno bilo dobiti konačno priznanje za godine mukotrpnog rada, truda i ustrajnosti. Ponos u očima mojih dragih roditelja mi je značio više od samog papira. Činjenica da sam ja uzrok takve sreće mi je dala neopisivu ugodu. I kao gumicom obrisani nestale su muke, noći provedene uz knjigu, odricanja, sve suze...ostalo je samo zadovoljstvo. Jer je gotovo. Jer sam prešla jednu stepenicu. I to jako uspješno. Da se svijet barem mogao zaustaviti tog trena. To ljeto. Da je sve stalo. To je bilo to. To je bila sreća. Ona koju sam tražila. Ona potpuna, kad ti ništa ne fali. Ama baš ništa. Kad ništa ne želiš. Jer sve imaš. Baš sve. Da sam barem mogla ostati tamo, u onome danu...kad sam ležala na njegovim leđima i nestala. Cijela nestala. U svjetlosti vlastite sreće. I sve je bilo kao iz neke bajke. Ptice su pjevale a mrav se šetao po ružičastoj deki ispod nas. S ljetom je nestalo sve. I ljubav za koju sam mislila da će biti vječna. I bezbrižnost. I sreća. Sve. Došlo je traženje posla. Selidba. Svi dragi ljudi su se nekako izgubili oko mene. Iz potpune svjetlosti u potpuni mrak. Ovogodišnja jesen je nešto što treba zaboraviti. Nije to ništa poučno. Nije to nešto čega se trebam sjećati da opet ne bih pogriješila. Ne. To je nešto što trebam zaboraviti. Jer nisam nigdje pogriješila. Baš nigdje. Samo sam bila presretna. I to je valjda bio moj najveći grijeh. Kako je rekla moja najdraža prijateljica :"Ne možeš imati sve". Proljeće je bilo posebno bolno. Ponekad čekaš smrt. Ali te opet iznenadi. I šokira. Jer ne možeš se pripremiti na tugu koja te čeka. Ne znaš kakva će praznina nastati kad nekoga nestane. Kad se ugasi. Pokoj vječni mom dragom djedu koji se uvijek smiješio. I onda kad mu je bilo najteže. I onda kad su plave oči izgubile svjetlost. Kladim se da je otišao sa smiješkom na usnama. Smiješna je bila ova godina. Doživjeti najveću sreću i najveću tugu u jednoj godini. Ostat će zapamćena ako ništa dugo. Kao jedna velika godina. Kao jedna bitna godina. Kao godina u kojoj sam se riješila mnogih duhova iz prošlosti. Kao godina u kojoj je počelo nešto novo. Nešto bitno. Kao godina u kojoj sam voljela kako vjerojatno više voljeti neću. I znam da ću se sutra pomno srediti. Obući crveno rublje i blješteću haljinu. Zlatne naušnice i visoke potpetice. Pusiti plavu kosu da pada po golim leđima. Smijati se cijelu noć. Podignuti čašu šampanjca točno u ponoć. I zaželiti sve najbolje svima. Za sebe vjerojatno ništa. Moje su želje izvan dosega ostvarivanja. Ne možemo se vratiti u ljeto...ne mogu natrag... Sretna Nova svima! I svima želim obilje zdravlja, sreća je ionako relativna stvar!

utorak, 11.12.2012.

Sreća Razlikujem dvije vrste dana. Oni koji se završe tako da navečer moram sjesti i pronaći nešto pozitivno u tom danu. I oni drugi. Kad ne tražim pozitivnu sitnicu koja će mi barem malo popraviti raspoloženje. Jer je dobro. Jer je dan bio dobar. Neki bi rekli da su to loši i dobri dani. Ali ja ne volim da ijedan bude loš. Pa se trudim pronaći nešto dobro. Jučer naprimjer. Bio je dan iz prve skupine. Užasan. Dan u kojem su mi se oči par puta napunile suzama. Svijetla točkica dana bila je jedna velika čokolada. Uz Pavela naravno. Bez toga ne ide u zadnje vrijeme. I na kraju je dan bio dobar. Nisam se rasplakala. Pojela sam čokoladu. Potrošila istu na trenigu. I dobro se naspavala. I dan ide u drugu skupinu. Bez obzira što sam pala na ledu. Bez obzira što me na novom radnom mjestu dočekao još veći led nego vani. Bez obzira što sam ga vidjela nakon četiri mjeseca. Dan je završio stavljen u arhivu druge skupine. Dobar dan. Neki ljudi su grozni na prvu. Izazivaju suze u očima. Pogotovo ako se sjetim toplih očiju koje su me prije okruživale. Neke ljude osudim na prvu. Više puta sam se uvjerila da to nije pravilno. Strpi se. Pričekaj. Možda im je tvoja prva samo loš dan. Možda. Kod nekih je. Kod nekih baš i ne. Ja volim kad pogriješim. I kad me netko ugodno iznenadi. Srećom, puno griješim. To je ujedno i nesreća. Jer ni u pozitivnim procjenama nisam tako dobra. Otkad on dovraga puši?! Zamrzavam scenu. I izlazim iz nje. Imam tu sposobnost. Pogotovo kad popijem dvije čaše vrhunskog vina. Statisti nastavljaju svoje uloge. Konobar već posprema okolne stolove. Sat otkucava već jako kasno. Sjedim u društvu visokih društvenih uglednika. Rasprava je na zavidnoj znanstvenoj razini. Poneka šala i smijeh cijelog društvanca. Na stolu ostatci prelijepih kolača kojima smo završili izvanrednu večeru. Ja izlazim iz scene. Gledam svoju plavu kosu kako se pomiče po ramenima dok se naginjem doktoru s moje lijeve strane. Nešto mi šapuće. Ne čujem. U glavi mi odzvanja samo jedno. Kako sam se našla ovdje? Otkud? Kad iziđem na minus šest vidim svoj dah kako se pred mojim očima pretvara u paru. Stišćem kaput ali ne osjećam hladnoću. Više iz navike. Više zato jer bih to trebala raditi na ovoj hladnoći. Pogled na sat me navodi na kratkotrajno žaljenje. Zbog odbijenog prijevoza. Ali samo kratkotrajno. Danas nitko ne nudi ništa besplatno. Doći ću doma. Oprati lice. Namazati ga kremom. Oprati zube. Očisiti iste koncem. Izmućkati usta s malo vodice užasnog okusa. Navući piđamu i uvući se u nepospremljen krevet. Nema smisla pospremati ga. Sretna sam.

nedjelja, 09.12.2012.

Zimska Napokon je došla. Ta iščekivana zima. Koliko je samo radosti preplavilo moje cijelo tijelo kad sam ugledala bijeli pokrivač. Napokon je došla. S ogromnim pahuljama. S ledenim vjetrom. U velikom stilu. Volim zimu. I inače. Ove godine posebno. Još više. Voljena jesen je postala omražena. Nepodnošljiva. Teško je bilo gledati sve te listove kako otpadaju. Teško je bilo čuti samo svoje korake dok šušte kroz umrli pokrivač na tlu. Teško je bilo sanjati svaku noć da ćeš se pojaviti. Ili barem javiti. Teška je bila jesen...tužna i ružna. U šta se pretvorila. Od godišnjeg doba kojem sam napisala nebrojeno hvalospjeva do nečega što mučki trpim. Hvala ti dragi na tome. Okrenuo si sve naglavačke, pa tako i moju jesen. Ali sada je gotovo. Zima je tu. Prekrila je snijegom i posljednji listić. I posljedni nemir. Trzaj. Sve se umirilo. Sve se uspavalo. Tako i treba. Vrijeme je za to. Odavno je vrijeme za to. Samo polako. Nek se vjetar igra ledenim kristalima u mojoj kosi. Volim zimu. I bez obzira što sam se jučer smrzla kao nikad u životu. Što sam dva puta skvasila noge. Što gradonačelnikovi tramvaji nisu vozili Što su mi trebala tri čaja da se oporavim od hladnoće. Bez obzira na sve to. I nema to nikakve veze s djetetom u meni. Vjerujte, to dijete je odavno na vječnim lovištima. Ne, nema. Volim zimu jer mi toliko nalikuje. Jesam, hladna sam. Kao led. Sve dok me neko sunce ne zagrije, onda se topim. I rastačem. Na sve strane. Nekad mi treba duže. Nekad kraće. Ovisno o debljini pokrivača koji sam stvorila. I o jačini sunca koje grije. I vrijeme je varijabla koja nije zanemariva u svemu tome. Baš kao i zima. Po istoj formuli funkcioniram. Sve se bolje nosim s promjenama. Od osobe koja je svaku promjenu u životu popratila histeričnim suzama i gastritisom do neke poluflegme. Samo još malkice osječam peckanje u predjelu želudca. Pred promjenom. A one se događaju sve češće i češće. Valjda su godine od promjena. Valjda tako mora biti. Kao poluvjernica vjerujem u predodređeno. Ma koliko ponekad bilo besmisleno. Ma koliko ponekad bolilo. Vjerujem da su grube koordinate svakog života ucrtane. Nešto kao start i cilj. I neke međupostaje. Koje su unaprijed ucrtane. A putanju biramo sami. Ponekad bolje, ponekad lošije. Ne znam gdje bih onda tu smjestila promjene na koje mi ne utičemo. Koje su izvan našeg dosega. To se valjda događa kada se putanje naše susreću s putanjama drugih. Ponekad skrenemo, ponekad nastavimo ići svojim putem. Ponekad nas gurnu. U lijevo ili u desno. Ili na tlo. Nisam na tlu. Nitko me nije gurnuo. U zadnje vrijeme. Samo mijenjam radnu okolinu. I uvjeravam samu sebe da će sve biti uredu. Da će i tamo ljudi biti ljubazni. Puni razumijevanja. Spremni pomoći. Dragi i simpatični. Jesam, nepopravljivi sam optimist. I koliko se god trudila smanjiti očekivanja, nikad mi ne uspije. To se uvijek izbori u meni za prevlast. To uvijek nadjača glas razuma. I mogu se probuditi. I shvatiti da sam te opet sanjala. Opet. Ali znam da sam pustila...još u jesen. I tebe. I ljubav. I sve. Stigla je zima. Sve je mirno i ledeno. Mirna sam i ledena. Spokojna.