Ne volim kraj godine. Nikad ga nisam voljela. Previše sjete. I previše unutarnje pobune. Spoznaja da je još jedna godina gotova. Da je prošla pokraj mene. Svaka sve brže i brže.
Ne volim ni doček nove godine. Ne razumijem kolektivnu euforiju. Nikad nisam. Blješteće haljine. Crveno rublje. Nešto zlatno. Poljubac kad se kazaljke spoje. Za mene je doček nove godine nešto kao za Grincha Božić. Čisto mućenje. Najradije bih prespavala svaki.
I ne volim rezime. Kad stanem i pokušavam pretresti prošlu godinu. Što se sve dogodilo. Koliko sam koraka napravila naprijed naprijed a koliko nazad. Ova je bila sva opozitna. Puno dobrog i puno lošeg.
Počelo je sa suzama. A onda se kroz tristošezdesetpet dana izmjenjivalo razdoblje kiše i razdoblje sunca. I ništa umjereno. A ne. Ove godine nije bilo umjerenosti. Ili sam plakala ili se smijala do uha do uha. Barem sam je proživila. Iako nisam sigurna da li je suma pozitivna ili negativna.
Puno se prekretnica dogodilo ove godine. Diploma. Kako je divno bilo dobiti konačno priznanje za godine mukotrpnog rada, truda i ustrajnosti. Ponos u očima mojih dragih roditelja mi je značio više od samog papira. Činjenica da sam ja uzrok takve sreće mi je dala neopisivu ugodu. I kao gumicom obrisani nestale su muke, noći provedene uz knjigu, odricanja, sve suze...ostalo je samo zadovoljstvo. Jer je gotovo. Jer sam prešla jednu stepenicu. I to jako uspješno.
Da se svijet barem mogao zaustaviti tog trena. To ljeto. Da je sve stalo. To je bilo to. To je bila sreća. Ona koju sam tražila. Ona potpuna, kad ti ništa ne fali. Ama baš ništa. Kad ništa ne želiš. Jer sve imaš. Baš sve. Da sam barem mogla ostati tamo, u onome danu...kad sam ležala na njegovim leđima i nestala. Cijela nestala. U svjetlosti vlastite sreće. I sve je bilo kao iz neke bajke. Ptice su pjevale a mrav se šetao po ružičastoj deki ispod nas.
S ljetom je nestalo sve. I ljubav za koju sam mislila da će biti vječna. I bezbrižnost. I sreća. Sve. Došlo je traženje posla. Selidba. Svi dragi ljudi su se nekako izgubili oko mene. Iz potpune svjetlosti u potpuni mrak. Ovogodišnja jesen je nešto što treba zaboraviti. Nije to ništa poučno. Nije to nešto čega se trebam sjećati da opet ne bih pogriješila. Ne. To je nešto što trebam zaboraviti. Jer nisam nigdje pogriješila. Baš nigdje. Samo sam bila presretna. I to je valjda bio moj najveći grijeh. Kako je rekla moja najdraža prijateljica :"Ne možeš imati sve".
Proljeće je bilo posebno bolno. Ponekad čekaš smrt. Ali te opet iznenadi. I šokira. Jer ne možeš se pripremiti na tugu koja te čeka. Ne znaš kakva će praznina nastati kad nekoga nestane. Kad se ugasi. Pokoj vječni mom dragom djedu koji se uvijek smiješio. I onda kad mu je bilo najteže. I onda kad su plave oči izgubile svjetlost. Kladim se da je otišao sa smiješkom na usnama.
Smiješna je bila ova godina. Doživjeti najveću sreću i najveću tugu u jednoj godini. Ostat će zapamćena ako ništa dugo. Kao jedna velika godina. Kao jedna bitna godina. Kao godina u kojoj sam se riješila mnogih duhova iz prošlosti. Kao godina u kojoj je počelo nešto novo. Nešto bitno. Kao godina u kojoj sam voljela kako vjerojatno više voljeti neću. I znam da ću se sutra pomno srediti. Obući crveno rublje i blješteću haljinu. Zlatne naušnice i visoke potpetice. Pusiti plavu kosu da pada po golim leđima. Smijati se cijelu noć. Podignuti čašu šampanjca točno u ponoć. I zaželiti sve najbolje svima. Za sebe vjerojatno ništa. Moje su želje izvan dosega ostvarivanja. Ne možemo se vratiti u ljeto...ne mogu natrag...
Sretna Nova svima! I svima želim obilje zdravlja, sreća je ionako relativna stvar!
Post je objavljen 30.12.2012. u 12:53 sati.