Sreća
Razlikujem dvije vrste dana. Oni koji se završe tako da navečer moram sjesti i pronaći nešto pozitivno u tom danu. I oni drugi. Kad ne tražim pozitivnu sitnicu koja će mi barem malo popraviti raspoloženje. Jer je dobro. Jer je dan bio dobar. Neki bi rekli da su to loši i dobri dani. Ali ja ne volim da ijedan bude loš. Pa se trudim pronaći nešto dobro. Jučer naprimjer. Bio je dan iz prve skupine. Užasan. Dan u kojem su mi se oči par puta napunile suzama. Svijetla točkica dana bila je jedna velika čokolada. Uz Pavela naravno. Bez toga ne ide u zadnje vrijeme. I na kraju je dan bio dobar. Nisam se rasplakala. Pojela sam čokoladu. Potrošila istu na trenigu. I dobro se naspavala. I dan ide u drugu skupinu. Bez obzira što sam pala na ledu. Bez obzira što me na novom radnom mjestu dočekao još veći led nego vani. Bez obzira što sam ga vidjela nakon četiri mjeseca. Dan je završio stavljen u arhivu druge skupine. Dobar dan.
Neki ljudi su grozni na prvu. Izazivaju suze u očima. Pogotovo ako se sjetim toplih očiju koje su me prije okruživale. Neke ljude osudim na prvu. Više puta sam se uvjerila da to nije pravilno. Strpi se. Pričekaj. Možda im je tvoja prva samo loš dan. Možda. Kod nekih je. Kod nekih baš i ne. Ja volim kad pogriješim. I kad me netko ugodno iznenadi. Srećom, puno griješim. To je ujedno i nesreća. Jer ni u pozitivnim procjenama nisam tako dobra.
Otkad on dovraga puši?!
Zamrzavam scenu. I izlazim iz nje. Imam tu sposobnost. Pogotovo kad popijem dvije čaše vrhunskog vina. Statisti nastavljaju svoje uloge. Konobar već posprema okolne stolove. Sat otkucava već jako kasno. Sjedim u društvu visokih društvenih uglednika. Rasprava je na zavidnoj znanstvenoj razini. Poneka šala i smijeh cijelog društvanca. Na stolu ostatci prelijepih kolača kojima smo završili izvanrednu večeru. Ja izlazim iz scene. Gledam svoju plavu kosu kako se pomiče po ramenima dok se naginjem doktoru s moje lijeve strane. Nešto mi šapuće. Ne čujem. U glavi mi odzvanja samo jedno. Kako sam se našla ovdje? Otkud?
Kad iziđem na minus šest vidim svoj dah kako se pred mojim očima pretvara u paru. Stišćem kaput ali ne osjećam hladnoću. Više iz navike. Više zato jer bih to trebala raditi na ovoj hladnoći. Pogled na sat me navodi na kratkotrajno žaljenje. Zbog odbijenog prijevoza. Ali samo kratkotrajno. Danas nitko ne nudi ništa besplatno.
Doći ću doma. Oprati lice. Namazati ga kremom. Oprati zube. Očisiti iste koncem. Izmućkati usta s malo vodice užasnog okusa. Navući piđamu i uvući se u nepospremljen krevet. Nema smisla pospremati ga.
Sretna sam.
|
