The On je prije, sad već skoro dve godine, dobio poslovnu ponudu za usavršavanje. Nije bitno za šta.
Bitno je da sam se ja pomirila sa, jebenobolnom, sudbinom.
I nakon smrskanog srca, rijeka i mora suza, proklinjanja i svačeg nečeg što nije bilo ugodno, neko vrijeme od par mjeseci sam bila mirna. Osjetila sam onaj unutarnji mir, što nisam osjetila u te tri godine igranja povuci - potegni s njim.
I baš mi je bilo dobro. Sjetila bi se ja njega, srela ga, oboje smo glumci za oskara tipa "ništa se nije dogodilo i baš nam je cool"..... oke, serem, ja nisam takva glumica. Prepuštam oskara njemu. Pljesak molim!

I sada se fucking sudbina opet počela poigravati sa mnom. A sudbina je u vidu njegovih radnih kolega.
Koga god da sretnem, mora ga spomenuti. Onako sa onim zločestim tonom u glasu i iskricama u očima.
/" target="_blank">
A ja i opet pucam po šavovima. Idem na satove glume kod gospođe Savjesti, ali osjećam da ono što je zarastalo dve godine, ponovo puca. I peče za poludit.

Postajem apatična. Takav slijed događaja pa sad još te beskonačne humoristične epizode s njim... znate šta? Zaboli mi jedna stvar! Točnije; moja "mala" guzica!
Kada bi sad vidjela da koncertni klavir pada na mene, ja se ne bih pomakla za milimetar!

Znam samo da idući koji mi ga spomene će ostati bez srca, koronarne vene a vrlo vjerovatno i tri-četiri rebra s lijeve prednje strane! A onda ću mu pojesti srce dok me u šoku gleda!

Znate da ja na kirurgiji gradim karijeru pacijenta od 4 godine?!?!
Prije točno 13 godina prekinula sam začarani krug šivanja i vađenja konaca.
Tada me je kučka sudbina uspjela zajebati i još jednom me poslala da se igram pacijenta!

A ja sam naivno pala na foru. A ja proklinjem kirurgiju i prvi put kada su me starci odvezli gore da me pokrpaju! Trebali su me ostaviti da iskrvarim. Učinili bi uslugu meni, pa The Njemu a na kraju krajeva i čitavom svijetu. Točna je ona, jedna budala manje, kila kruha više.....

Ljeto je gotovo. Konačno. Gotovo da mogu namirisati vani onu kasnu jesen. Kada je lišće u vatrenim bojama i šušti ulicama. Nema gužvi. Nema buba. Nema smrada.
Samo svježina vjetra i šum lišća. Neopisiv osjećaj.
Jutros me je uhvatila shiza za snijegom. Vidjela sam ga na tv-u i prolupala. Hoću snijeg. Hrpetine snijega. Da pada nemilice i neprestano tri mjeseca.
Da sve zatrpa, da sve postane ponovo bijelo, čisto, onako...nevino. Tada sama sebe uvjerim da je sve oke, da je svijet super a ljudi dobri. Eh, utopističko uvjeravanje. Zato neka vas i ne čudi što svaki, ali baš svaki put kresnem nosom u pod :D

Na poslu sam, ubijam se od dosade. A baterija kompica je ionako pri kraju.
Idem. Nisam ni došla da napišem nešto pametno.
eh...nije ni bitno......

Pita Darkwolf šta se desilo sa trbušnim. Ništa pametno. Ajmo iz početka...

Ukratko da objasnim situaciju u samoj grupi na plesu. Koza što vodi ples, malo se obahatila, kao ona to jedina zna, onda je divna, krasna, bla bla bla bla. Svašta nešta što je nju napuhalo do neopisivih razmjera. A pokazala se samo kao jedna površna i poprilično priglupa osoba.
Uglavnom, tamo je bilo par cura s kojima sam ja bila oke i van samog plesa i jedna od njih je prešla plesati u Petrinju, točnije pomagati curi koja je tamo organizirala ples.

Napuhana koza je na to toliko poludjela da nas je natjerala da potpišemo papir na kojem piše da nećemo nigdje u javnosti plesati bez njezine dozvole a ako ćemo od toga zarađivati da smo dužne postotak dati njoj. Zamislite! Plaćate i još ne smijete sa plaćenim znanjem napraviti šta hoćete.
To je jednako glupo kao da fakultet traži da kada se zaposlite da određeni postotak plaće dajte njima.
Da skratim dugu priču, nisam se poklala s njom samo radi ostalih cura koje su me molile da ne radim sranje tamo. A da bi joj se krvi napila, oooo itekako bi :)

Da nastavim, sa tom curom što je otišla, ja sam si ostala i dalje dobra. Ono, kave i tome slično. A bahata kučka je to znala. Ipak je ovo mali grad :)

I kada se desilo ono sa tetkom i operacijama, ja sam kučki javila da ću pauzirati dok to ne riješim. Pojasnila sam joj kakva je situacija i da sam jednostavno premorena od trčanja po bolnicama, operacija, da me ubija to što moram gledati svoju potencijalnu budućnost svaki put kada tetki previjam ranu itd. I još sam naglasila da ću se javiti kada sve to prođe da nastavim.

I tako ja početkom osmog mjeseca pošaljem poruku i pitam jel moja grupa još aktivna i ako nije u koju se mogu ubaciti. Ništa. Ni slova od nje. Prvo sam si pomislila da je na godišnjem pa nisam htjela navaljivati. 15-tak dana kasnije ponovo ja šibnem poruku i pitam ima li kakvih problema i ako ima da mi kaze.
Ništa. Danima. Ni slova. I tu se ja sjetim one svađe između kučke i te cure. I povežem ja uredno sve u cjelinu i skužim da se bahata gadura nadurila jer smo si mi dobre.
Tu sam podivljala! Iz više razloga.
Prvo; ja plaćam nju ne ona mene! I iz tog razloga si ne smije davati za pravo da mi bira i određuje s kime ću ja piti kavu a s kime ne!
Drugo; šta mene zaboli jedna stvar s kime si je ona dobra a s kime ne! Činjenica da je neudana kokoš bez ikakvog života se mene ne tiče, iz prvog razloga, ja nju plaćam i nisam joj ni sestra ni bilo šta da bi joj bila dužna išta objašnjavati. A ipak jesam. Javila sam joj zašto i do kad neću ići.
Treće; kako netko može biti taaakoooo glup i bahat i pun sebe (čitaj ; govana) ?!?!?!

Sad neke cure, koje sam ja dovela tamo, predlažu da odem tamo i vidim s njom šta je problem. A to mi ne pada na pamet. Jer je, ne dvolična, već peterolična osoba i ne namjeravam uopće gledati kako mi se slatko cereka u facu, jer bi joj mogla izvaditi oko i pikulat se s njim!

Plan je slijedeći, nazvat ću ja vlasnika centra, gdje gadura radi i njega ću pitati tko koga plaća i tko ima kakva prava. A njoj više neću dati ni lipe! Makar morala nastaviti u smrdljivoj petrinji ili čak putovati u Zagreb.
A ako budem zločesto raspoložena možda se vratim plesati kog gadure čisto da joj mogu malo zagorčavati život.
E šta sve majka rodi.....

Jedna od boljih vijesti je ta da se lagano ali sigurno vraćam na staru kilažu. Je, bolna istina u ogledalu je bila ta da su se one silne operacije nakupile na nogama, trbuhu a nisu zaostajale ni na rukama.
Kako na štakama ne volim hodati, radi zglobova na rukama, ja sam tako preležala. Ne onaj dio kada sam morala. Kad bi doc rekao miruj ja sam k`o s raketom u guzici jurila po odjelima u bolnici, s kata na kat, a zamislite šta je bilo kada sam došla doma. Pranje, spremanje i tome slično, a vrhunac je bio skidanje zavjesa, s lojtrice, da ih operem.
Ali nakon skidanja gipsa, vađenja konaca ja bi laganini zaljepila kantu za kauč i krevet. Spavala bi do podneva, pa se ustala, pila kavu, njuškala po netu, pa bi nešto pojela, pa legla na kauč gledati tv, pa malo ubila oko, pa se probudila oko osam, okupala se, blejala u tv do četiri ujutro, u krevet na spavanac i tako u krug.
A ja sam operirana pet puta u tri godine. Pa vi podjelite :D

Sada me ljudi po gradu svi ispituju za čarobnu dijetu i kako sam uspjela!
Ja kao papiga stalno ponavljam da ne postoji čarobna dijeta a oni koji me poznaju znaju da bi poživčanila do kraja da moram gladovati. To ja ne mogu i neću.

A u čemu je mala tajna? U večeri! Jednostavno sam se uspjela natjerati da pojedem nešto za doručak. Nije uopće bitno šta. Burek, sendvič, sir... Ne mogu ja piti kavu bez pola kile šećera i pola dana preživjeti na 10 deka kravljeg sira bez soli i maloj šalici crne kave bez mlijeka i šećera! Pa bilo bi mrtvih po Sisku a ja bi bila čest gost crne kronike.

Ručak sam obavljala između 3 i 5. Nikada prije, nikada kasnije. Ako jedem prije, onda navečer umirem od gladi. Ako jedem kasnije umirem jer ne mogu probaviti to što sam pojela. A za ručak bi jela šta mi se jelo. Od čušpajza sa vrhnjem (ja ne stavljam zapršku) do neprobavljivih ćevapa.

Nisam večerala neki period, mislim oko dva mjeseca i skinula sam 12 kila.

Ponovo sam ušla u stare traperice, koje nisam htjela nositi jer ništa nije odvratnije od debele cure u trapericama. Kupila sam si famozne sadomazo shuze sa platformicom i baš sam si super zadovoljna svojim izgledom u ogledalu.

(jesu dobre, ha? ha? )

Istina, još me čeka par kilica za ubit ali nije problem. Sad više nije.
Ali sad još više ne razumijem ljude koji se ubijaju anoreksijom, bulimijom, konstantnim gladovanjem, bijesnim dijetama koje malo skinu a puno vrate. Treba samo malo organizacije i to je to. Ako volite sport, to je samo veliki plus. Kod mene bi bilo sve to puno brže da nisam tako ljena vježbati, al eto, šta je tu je :)

Da probam natipkati koju pametnu.... iako brijem da neće ići :)

Novosti su slijedeće; opet sam po kazni u petrinji, znate kako mrzim taj grad i sve u njemu, pa vas neću zamarati s time opet. Svaki božji dan se svađam sa šefom i nemam blagog pojma zašto već jednom ne dam otkaz!
Ovo je sad vec postao začarani krug gluposti. Moje gluposti. Previše se zamaram sa sitnicama i razmišljanjem koje počinje sa "šta ako"....
Jednostavno se ne mogu opustiti i stjerati sve u krasni troku**kh..da... moram prestati psovati. Ipak sam ja dama. buhahahaha :D

Ima jedna lijepa i jedna tužna vijest. Prvo da riješimo tužnu. Našla sam Peru broj 1 i ubila ga. Bar mislim da sam ga ubila time što sam ga bubnula u vodu nakon tri tjedna izbjeglištva. Da, ja sam kornjačoubojica. Dobra vijest je da sam našla Peru broj 2 i nisam ga ubila. Živ je i zdrav, a ja liječim grižnju savjesti tako da mu kupujem svašta nešta što kornjači možete kupiti. Sad jadan pokušava hibernirati. Valjda da ga pustim na miru! :)

Tamo u smrdani petrinji nemam pristup internetu pa ne znam baš da ću svaki dan moći pisati. A dok dođem doma pola toga ionako zaboravim :D
Nije ni bitno. Ionako nemam nešto boga pitaj kako pametno za reći.

Sada ionako želim uživati u večerima koje mirišu na jesen, u normalnim temperaturama i počet se psihički dovoditi u red. Da se iskobeljam iz tog kruga i da ne dočekam još jednu vještičju novu godinu u ovakvom rasulu u kakvom jesam....

Pozdrav svima za sad, pa se čitamo :)

P.S. Sisčanka, javi mi se na mail pa ako želiš budem ti poslala broj moba da se više nađemo na kavi :)

Nije me bilo sto godina... bar se meni tako cini.... Ne znam ni od kud da počnem

Probat ću od početka; Bila sam na moru! Jeeeeeee! Cijelih dan i pol ali bolje išta nego ništa. U tih dan i pol sam se načudila svem i svačem.
Prvo našim dragim turistima. Ležimo na plaži u boriku i dođe prokleti francuz i počne paliti vatru. Otprilike metar i pol od znaka da je to kao zabranjeno. Znate da prokleti francuzi ne znaju engleski?!? Stoka nepismena. Uglavnom, lik sabire smeće iz auta i uredno ga pali. Ja mu na engleskom pokušavam objasniti da ne radi to a lik meni na francuskom da on pazi na vatru. Mislim, šta majka rodi.... Da ja u francuskoj pljunem žvaku na pločnik oderali bi me sa najmanje par sto eura a on dođe ovdje i dokazuje da je diplomirani fucking piroman!
Zanimljivo je i to, da sam na čitavoj plaži jedino ja poludila kada sam to vidjela. Svima ostalima je to valjda sasvim normalno. Kakav smo mi narod da nikoga nije briga ako izgori šuma?!? Nije li onda jednostavnije da sve maknemo i oke?
Uglavnom, na kraju ju je ugasio jer sam ja prijetila sa policaj! Zanimljivo, ta se riječ uvijek kuži
Kako smo išli na more sa šatorom, predvečer smo išli tražiti kamp da se "skućimo". Išli smo od Sukošana prema Pakoštanu i tek smo u P. našli kamp. U Biogradu na moru, jedno noćenje sa šatorom, za dvije osobe, košta 300kn!!!! Čisto onako iz zajebancije smo otišli pitati za sobu u apartmanskom naselju i tamo je noćenje sa doručkom koštalo 400kn!
Ovi frikovi sa kampovima nisu normalni! Majke mi! Za metar zemlje, koliko bi šator zauzeo oni traže 300kn! Šteta što se nisam sjetila pitati koliko bi koštalo za kampericu. Ona ipak ima priključak za vodu, struju i wc. Ne bi me začudilo ni da traže 3000kn!
Uglavnom, našli smo kamp u Pakoštanima, za pristojnih 90kn. Iako sam ja bila za šumarak vulgaris, Vještac nije htio ni da čuje. Ponekad mu tako poželim vrisnuti u facu da je pi*** kh.. da... hehe

Na putu do mora, točnije u Dalmatinskoj zagori, iliti vukojebini, postoji neki kvazi restoran Zagi. E tamo nemojte stajati. Prvo, užasno je prljavo. Sve! Od poda do plafona! Drugo, posluga je otprilike kao nikakva. Sjedili smo nekih 20 minuta i čekali konobaricu koja je uredno prolazila kraj nas kao da smo prozirni. Htjela sam joj podmetnuti nogu ali pogađate, Vještac nije dao. Nakon tri skurene cigarete, ustali smo se i nastavili dalje. Tamo nam je crkao radio tako da se put nastavio u miru i tišini sa intervalima mojih napadaja pjevanja Bajage i Hladnog Piva

Da skratim priču; posluga na moru je katastrofa. Od trgovaca do konobara. Ponašaju se kao da su na fucking prisilnom radu. Možda nam čak i pljuju u hranu i piće. Kako se drže i ponašaju, to me ne bi iznenadilo.
Imaju posla cijela tri mjeseca u godini. To im je prilika za zaradu i da razbiju monotoniju tih malih mjesta. A oni zauzmu stav da ti se zgadi što si uopće došao na more. Ljudi su zbilja fascinantna bića koja nisu zaslužila ništa drugo nego metak u čelo!
Suprotno tome, na povratku smo stali u Korenici, u restoranu Macola. Tamo je bila opća ludnica od gužve, ljudi... Konobarica, koja je posluživala na našem dijelu je bila više nego ljubazna. Iako je neprekidno trčala i posluživala i čistila, opet je našla par sekundi vremena da se čak i našali s nama i ljubazno popriča.
Unatoč paprenim cijenama, tamo stanite, ako ništa drugo da se uvjerite da ipak postoje normalni ljudi.....

Od ponedeljka su kod mene bile radne akcije. Još uvijek i jesu. Morala sam presložiti kamin pa sam odmah išla i okrečiti.
Sada je još ostalo čišćenje, najgori dio. Sada maštam kako bi bilo super da sam sponzoruša i da sam se super udala i da čišćenje obavljaju sluge umjesto mene
Krečile smo ja i frendica, tako da me sve boli i malo mi je tlaka, ali budem ja to završila.
Moram samo uhvatiti Vještca da mi postavi novi luster i malo ću se poigrati sa postojećim karnišama za zavjese. Do sada je bila jedna dugačka, preko cijelog zida na kojem su dva prozora, a sada cu ih skratiti da zavjese idu samo preko prozora a da zidovi ostanu otkriveni....
Dosadila mi je moja dnevna soba pa pokušavam sa par detalja promjeniti sve... Kako će proći, budem vam rekla....

Idem sada dalje čistiti.... buuuuuu