petak, 24.03.2006.

Sinoć sam se opet sjetila the Njega. Tj. on se sjetio mene. Valjda zato što mi se bliži rođendan koji mi neće čestitati. Ja njemu njegov hoću. Zašto? Nemam blagog pojma.
Ponekad maštam kako bi bilo dobro ne osjećati ništa. Da ne osjećam svaku njegovu misao, svaki njegov osjećaj.
S njim sam saznala šta znači slomljeno srce. Do tada je to bila samo fraza. A onda sam osjetila bol. I osjećam je svaki put iznova. I sinoć. Pritisak u prsima. Krckanje. Neopisiva tuga.

Materijalna ljubav je puno bolja od duhovne ljubavi. Materijalne ljubavi se možeš odreći. Duhovna te uvijek prati u stopu.

Rekli su mi da je prava ljubav ona kada znaš voljenu osobu pustiti. "Ne veži se ni za koga i ni za što".
To boli. To je teško. Ljudi ne znaju pustiti. Ja ne znam pustiti. Kako? Kad god pomisli na mene, uvijek me stegne u prsima a suze mi same krenu. A definicija kaže da je suza reakcija tijela na prejake osjećaje.

Da...osjećaji.... može li se to iskorjeniti? Odstraniti operativnim putem? Heh, to bi bilo dobro....

Znam da vas zbunjujem... jučer sam pisala o vjenčanju, o Vještcu, sada opet nešto novo....
Nije novo. To je stara rana. Moj križ. Moje odricanje. Moj privatni pakao.
Kao da je oduvijek tu. Kao da ga prenosim iz života u život i uvijek jednako boli.

U ovom životu Vještac je moj suputnik. Moje drugo ja. Ja sam njegovo drugo ja. Nadopunjavamo se na svim sferama.

Ali The On je napravio prazninu koju nitko ne može ispuniti. Čak ni ja sama. On je kao srebrna nit boli na ovom putovanju zvanom život...


ponekad mislim da su sve žene u mojoj obitelji proklete i osuđene samo na patnju
- 12:55 - reci! (31) - Materijaliziraj ! - #

<< Arhiva >>