Oslikani ljudi nekog davnog vremena.
Krinoline,frakovi,šeširi,štapovi..Oslikan trenutak jednod dana.
Zauvijek spremljen na kutiji za kekse koja tihu muziku
te daleke prošlosti svira.I još jedan okret kutije
slatkih darova pokreće tonove neraspremljene postelje,
nedodirnutih jastuka..Pokreće lavinu.
Sjećanja klize niz obraz dok studen ledi kapi
klistalića praveći najljepšu ogrlicu oko mog vrata.
Umrijeti od ljubavi tada sam htjela. Nisam..Tu sam,
živim,lebdim,dišem..Tu sam ali ne volim više.
Razoren mi san,
srce se u komade rasulo,spojeno nikada nije.
Živim, ali ništa pa ni pisanje tebi kojeg nemam isto nije.
I večers će nebo biti modro i mirno,bit će sve kao
i onaj dan,večer koju pamtim.Sve je kao tada.
Osim srca,osim mene.Sve je tamo dolje
Ostalo na onom istom mjestu,na mostu,u rijeci koja
sve je čula,vidjela..Na cvjetnoj stazi,gdje još lipa miriše.
A jednom i ja ću otići,ostat će ptice,vrtovi,lipe.Sve..
Čut će se zvona sa starog zvonika..Možda se
krinoline,frakovi,šeširi i štapovi vrate.
Možda se ljubavi prave,nađu i shvate..
|