subota, 18.06.2022.

Vrijeme nije sol

Osjećam kako je moj svijet malen!

-Ova zemlja kao da se polako guši u mreži (ne)znanja, na putu ka osvajanju, svijet se polako urušava.

Ali i ja stojim,čekam, sanjam sve manje…vrištim u nadi da netko čuje da sve ide k jarcu,
da uvidimo besmislenost sudaranja u različitostima , jer više nas ta različitost ne spaja!
Jer je ne nadograđujemo!

Ne sjedimo već dugo za istim stolom, ne dogovaramo kupnju, ni putovanja. Ne izlazimo , ne živimo…samo se susretnemo.
- Sve je manje nas, a sve više tebe ili mene!

Vanjski svijet se odrazio na naš, povukao crtu razdvajanja, očekivanja su na nuli, kao aparat na punjaču koji ne radi.
Stojimo u redu …za kartu u jednom smjeru , svijet je prepun mogućnosti!

Povremeno obiđemo svoj negdašnji život, nasmijemo se na moja stalna istraživanja I tvoj uvijek isti odgovor: ako želiš, idemo!
- Nikada nismo otišli dalje od kruga u kojem se možemo brzo vratiti, nikada pomaknuli ili podigli ljestvicu osobnog razvoja. Barem ne dovoljno za ustrajanje u rastu.
- Stali smo na početku!

Slušajući 88,1-mhz koji s vijestima ne pretjeruje, ipak udahnem svu bol našeg grada,
života I ljudi koji su oko mene. I sama sam među njima, trošim, uzimam I ponešto dajem.

-Očito premalo!

-Ljudi odlaze, bolna je to spoznaja- da smo prolazni!
Ali jesmo!

I čini mi se da u povijesti naše civilizacije ljudi nikada nisu toliko patili od usamljenosti, kao danas.
A opet, nikada nismo bili “povezani” kao danas.
- I uz sve to, čovjek je osamljeniji nego ikad!

Čovjek se može smijati, a biti potpuno tužan, i još je puno načina prevare drugih u vlastitom osmijehu, i pokušaja varanja samog sebe.
-Veliki je to problem naših života. Problem, koji ne možemo sami riješiti! Jer da se u dubini ljudskih srca ne krije neka vrsta očaja , ne bi svijet izgledao ovako!

- Biblija kaže da je Bog naš prirodni element u kojem trebamo živjeti,
I još kaže da se mi ustvari bojimo Božjeg suda I odgovornosti za vlastite grijehe?!

-Na to će svatko za sebe odgovoriti, sam sebi.

- Odlutala sam od početne teme…slučajno ili ne, trenutno nevažno.
Ionako, rijetki će do kraja pročitati, a još rjeđi razumjeti.
I ja još tražim razumijevanje. Iako znam, da je sve posloženo po sistemu kako bi trebalo biti…
mi ljudi imamo svoj sistem ,svoj način, svoju volju, svoje dobro, svoje zlo!

- I svoju svakodnevnicu koju ne želimo dirati jer je promjena bolna…A sve što boli nije dobro, nije ugoda našim osjetilima.

-Ništa nismo naučili kao cjelina, kao svjetska cjelina iz prošlosti iz koje bi svi trebali učiti.
S nas dvoje, dođoh na cjeli svijet. A nas dvoje jesmo dio svijeta I činimo taj svijet, boljim ili gorim.
Ovisi o nama, I samo nama!

- Svijet mi trenutno izgleda kao jedna ogromna siva I hrđava prikolica, čije osovine cvile pod teretom
kojeg samo prebacujemo, ne čineći ništa da ih ojačamo, poboljšamo.

-Samo trpamo!
- Vrata života se već vežu užetom, prozori su sve prljavi-ji, blijede pod pritiskom, pod naletom soli.
- A vrijeme, nije sol!
- I nemamo ga… a ljudi će ostati jednako razočarani.
Kao u nekom filmu, prođe mi misao, da ćemo se gušiti u smradu prepržene masti, prljavog rublja I smeća koje više nitko ne bude želio odvoziti.
- I da ne bude sve tako crno, ljudi će I dalje biti jednako razočarani, jer imati sve…nekima nije dovoljno!!
Kao što se I meni ponekada učini da vidim obrise ljubavi na
ljubičastocrvenom nebu kako se slobodno klati na povjetarcu.

Ružica G.
18.6. 2022


13:48 | Komentari (0) | |

nedjelja, 29.05.2022.

Nakon dugo vremena odlučih potražiti svoje početke, iako se i ova stranica koja je renovirana zapustila, uspjela sam je pronaći.
Nije obrisana!


Sve sam to ja

21.9.2021, 23:39h

Tamo negdje daleko postoji jedno sretno
iako zabito mjesto ,tamo nema magle
ni olujnih kiša.
A nepravda je samo riječ iz prošlosti koje se rijetki sjećaju.
Ja zrno pijeska sam
gdje spava milijun nevidljivih
klica života, gdje miruje
trava i voda.
Dan sam u kojem se
očekuje jesen,
i onaj list koji tiho s grane opada sam ja.
I da... danas mi je rođendan
i sve je moguće,
i nemoguće
i sve se to zbiva
dok oblačim svoju kožu na sebe, iako je život sutra iznova dere.
Jer, pod njom sam ona
zbog koje majka na današnji dan bi sretna,
pod njom sam ona što za ljubav sve čini.
Dok postajem bezdan
u koji polako padam
misleći da je nebo,
da se penjem
ja tonem...
Ipak, otvaram se u onoj tamnici sebe
jer ja sam robinja, oslobođena od svega.
Šuma sam u kojoj staze grlim, maslinik ograđen kupinama.
Ja mogu biti i greška
i okačen kaput na vješalicu
iza starih vrata.
Jedno znam, zrijem!
Iako mi rekoše da puhat će vjetar, i kiša će padati, ja ispružiti ću dlan.
Nitko ne zna kada zvijezde padaju, zato ... čekat ću!
...da, sve sam to ja!

@magdalena
Ružica Gavranović


17:44 | Komentari (8) | |

četvrtak, 26.01.2017.

Ljudi danas ne razgovaraju


Nadam se da postoji još obitelj u kojoj se za vrijeme ručka razgovara, gdje tv nije upaljen
i gdje su mobiteli samo zvuk telefona na koji se javiš. Naglasak na ''Javiš''.

R@Magdalena


22:09 | Komentari (8) | |

ponedjeljak, 26.12.2016.

Nedostaješ

Tražim prebrojavanje glasova, jedan nedostaje, Tvoj.
Mučno mi i od same pomisli da te nema. Ustupam mjesto razumu, predstavi koja čini život, prednost dajem. Kao da slušam majku kako govori, iako mi nikada na taj način nije govorila. Umire se na tisuću načina, svatko na svoj, svatko za sebe. Pitam se, čemu te misli sada, danas ?
A večer je bila lijepa, vesela.
Nedostaješ mi, sada, jučer, sutra... zauvijek.

Svakako blagdanima, koji su kao okrnjeni bez tebe. Iako ih se i ne sjećam puno s tobom. Ne sjećam se bora, poklona, možda tek mirisa bakinih kolača.
Sjećam se tebe i tvoje ne upitne ljubavi... glupo, ali pitam se, je li' postojao Božić dok si ti bio živ?
Jer ja ga se ne sjećam!?
Jesu li kuglice bile sjajne, ili ih i nije bilo?
Svašta se pitam!
Pripisujem ovaj osjećaj putovanju s tobom, do tebe, kao obilazak utvrde, gdje slavim pobjedu nad tjeskobom.
''Znam, rekao bi mi, ne dozvoli uznemirenosti da ovlada tobom, ne dozvoli da te uzme''.

Dozvoljavam da me majka smirenosti provede kroz sve uske prolaze, jer znam, uz mene si, na svakom koraku si TI.
Iako...nedostaješ mi, ovdje ,sada, uvijek...zauvijek.

Volim te, Sretan ti Božić, tamo gore među zvijezdama.

R@Magdalena



23:06 | Komentari (4) | |

<< Arhiva >>