magdalena395

Postojanost ove stranice je ne upitna. Služi svrsi. Dođe mi kao dnevnik koji ponekada pročitaju i oni koji ne bi trebali, kao prijateljica koja voli sve znati a još više to prepričavati. Postojanost tebe također je neupitna. Tu si, taman gdje trebaš, na mjestu koje si zaslužio. Tu, uz mene, lijevo, malo niže... da, baš tu.

Govoriš; Tugo moja, kad sam se to ja prometnuo u tugu, Tvoju?

Na glas izgovorene riječi su,kao suza koja se guši u dubini, tamo negdje između tebe, mene, nas i svijeta.
Tako postojanost ove stranice dobije svrhu, jaču i snažniju poruku odašilja.
Jednom kad ovo sve postane prošlost, kada više ne bude ni tebe ni mene. A ova stranica
tamo negdje u svemiru uz Mišinu pjesmu nastavi živjeti uz naša slova. Sve tada bit će tek bljesak.

Nastavljam neumorno s glupostima koje mi se vrzmaju vijugama. Iako zbrćkano, onaj tko želi shvatiti, bude već.
Poanta je da se ''ja'' kao netko tko je postao nečija ''tuga'' ovdje oblijem riječima bez smisla.

I doista, kad se On prometnuo u tugu ''Moju'' ?

R@Magdalena

R@Magdalena

Ako je vjerovati ovom trackeru na blog mi dolaze najviše Mažoretkinje.
Zanimljivo, ali nigdje im traga osim na kugli špijunskoj :)

A sada ozbiljno...

Jakob i ja smo dobro, on sretan ja manje. Ali u globalu ŠTIMAMO.
U tom našem štimungu često sviraju neke violine , čisto radi balansa. Jer, peri menopauza je u tijeku.
Ha, nikad se ne zna. Zlu ne trebalo, neka njih. Uskraćena za jučerašnji dan zbog teške migrene koju mi ova južina
uvijek donese na dar danas sam lutala stazama zdravlja. Bi zanimljiv ovaj 20.11.2016. Dan Gospodnji u kojem se
svašta ponešto ispreplelo kod mene.

Jakob je odlučio pogledati neku tekmu, a ja krenuh dalje.
Poslije ručka najljepše je malo prileći, ali danas ne. Nebo je bilo baš po mom, zanimljivo i promjenjivo, taman.
Južina još dere, ali danas se da( s jednom tabletom) podnijeti.
Kažem sebi da ću samo prošetati i ništa više, da neću ići na kave i bla bla. Ali netko je želio drugačije,
ja ne...
( tako mi BLOG pomogao) .

Sjeli mi uz jezerce na pićence i riječ po riječ ode 2 h. Nakupilo se tu različitih
vijesti, note se pomiješale, zbrka uzela uzde razuma i zamislite...

Razišli se uz obećanje da neće proći pola godine bez poruka, kave, neke šetnjice i sličnih obećanja
koja priliče nekome tko se doista poznaje. Iako oboje znamo da će proći mjeseci bez poruke, da kava nije opcija koju
podržavamo, iako znamo da miris jeseni brzo prođe... lažemo se.
Razlog ovog zbrčkanog pisanja je da vam ne želim otkriti detalje... ne još.

Ali poanta je prisutna...
Svaki susret nas kao takvih, nas kao dvoje koji si nikada nisu sve rekli je isti... RADOST.
Osmijeh je prisutan i nekoliko dana poslije, Jakob je sretan, ja više.

Još nešto...
Ne, pogrešno razmišljati :)
Sve vas pozdravljam

A sada ozbiljno...

Kako smo se odselili iz kvarta( meni dragog, skoro pa rodnog), a doselili u urbaniji dio grada započeli smo fazu preoblikovanja. Tijelo, um i ostali dijelovi koji se još daju malo poštelati vapili su za atletskim stazama, šetnicama, nasipima i svrsi shodnim, (besplatnim naravno) tračnicama zdravlja i ljepote. Kako smo Jakob i ja uspostavili svojevrsni( naš) jing- Jang i time ljestvicu zajedništava podigli za 0,5 promila staza je morala biti oborena... za početak.
Slijedi smajlić :).

Uobičajena trasa nam je nasip, krugovi po parkovima, stazama te jedno zgodno igralište sa stazom za trčanje. Eto nas, trčanje!!!
Ja bivša atletičarka u usponu koji se nikada nije dogodio, on atletičar sa vrećom medalja i vitrinom pehara, krenuli. START je bio lagan, tih i obećavao je da ću 20m pretrčati bez po beda. I gle čuda, uspjela sam, 10 krugova hodanja i u svakom krugu 20 m trčkaranja , hi hi. Atleta u Jakobu nije dozvoljavala tako nešto, on je istrčao svih 10 krugova u stilu. Minute po krugu nije spominjao, vjerujem s razlogom. Onako uspuhana, s laganim rumenilom lica krenuli smo ka stanu. On sretan, ja manje.

Ona haljina me i dalje promatra...

Pozdravljam vas, štovatelji mojih misli koje se počinju gurati.
Do čitanja
R@Magdalena

R@Magdalena

Nekako se razmišljanje pretvorilo u sve osim razmišljanja. Odustala sam od teme, od strahova, od idiota koji mi oduzimaju dah suzu i vrijeme koje neumitno curi. Prebrojavam ostatak po džepovima života, nema ga puno.

Malo nas je .emti, sve manje!!

Prozračujem staru haljinu ne bi li možda do svadbe ušla u nju, iako znam da je to suludo, ipak, pokušavam.
Nije da mi se nešto ide na tu svadbu, ali mora se, red je, familija smo.
Iako nitko od njih meni nije došao ( a nje da se nije moglo) ta, dva puta sam se udavala.
Oba put, javno. Ta, svi su znali, svi su znali da smo ljubovaliiii. Svi su znali da sam njegova bila samo ja to nisam shvatila. Bla, bla, bla.

Čitam članak na dnu stare kutije, koji usput rečeno slučajno pronađoh jer se selim već mjesecima. Zanimljivo sam opisala taj jedan dan nas, vrlo zanimljivo!!!

Jedino u tom danu bilo je vrijeme nezaboravno, naime bilo je vruće kao u kotlu, a onda se sjurila kiša kao da će sve potopiti. Ohrabrena tim starim pisanijama odlučila sam...

Pisat ću, o sebi, o njemu, nama. Pisat ću o životu koji se eto, živi. Nekako mi ovaj blog nedostaje , ovdje je ipak intimnije, manje javno, manje iako se svi znamo.

Ipak... nastavljam

Lijep pozdrav do idućeg napada slova na moju osobnost.
R@Magdalena