Rastava i alat

I tako... sve više frendica mi je rastavljeno. Friško jedna nakon 15 godina braka, s kćeri i psićem seli u malu garsonijeru van grada. Ustvari to je iznajmila uz uzajamnu pomoć dobrih ljudi, ona će čistiti i brinuti o turistima kroz sezonu uz zamjenu za smještaj.
On je s drugom koja čeka njegovo dijete ostao u obiteljskoj kući svojih roditelja. Ona i mala su se makle iz njihove blizine u jedno popodne. Oprala je suđe, pobrisala po podu i kad sam stigla po nju rekla je da ukrcam kutije s robom i krenem. Njezini s posla su došli pa je sve skupa do večeri bilo gotovo. Mala je bila popodne u školi, kad se vratila šizila je da tv još ne radi. Moja frendica je uzela dva dana za seljenje i prionula farbanju, dletanju, bušenju.... I zahvalila Lidlu da ima jeftin alat za ovakve namjene. Već je to postala naša šala jer sad čekamo slijedeći rođendan da joj kupimo udarni čekić ili kakav drugi komad alata.
Ima se tu štošta reći. Njen suprug je uvijek bio omiljen među prijateljima, spreman za šalu, pomoć, ne sumnjan - volio ju je, Bila je to fatalna srednjoškolska ljubav, uvijek zajedno. Njegovi su bili zadovoljni nevjestom i nisu se upletavali u njihov život. On nije mogao podnijeti kad je počeo stariti. To mu je bio poraz. I tako je mlada cura ušetala u njegov život. On je to vidio kao eliksir mladosti. Počeo se oblačiti kao mlađi, one smiješne tenisice s velikim džonom, uske skiny traperice i kratke sjajne jaknice s predimenzioniranom krznenom kapuljačom bile su njemu znak da je opet mlad, a i cura koja se zaljubila u njega, mlada i nesputana. Naravno zadržat ju je mogao samo djetetom.
Neka, kaže moja frendica. Jednostavna kao uvijek. Gotovo nevidljiva. I kako bih se kladila ta više neće nijednog muškarca u svoj život. Veći problem su joj njeni koji joj sole pamet kako je sve izgubila, kako je trebala bit pametnija i prisiliti ga da joj pripiše kat kuće. Kuća je vlasništvo njegovih roditelja, a oni su bili na jednom katu kojeg su opremili. I tako iz dana u dan telefonade i posjeti koje su redovito završavale plačem i svađom. Sve do dana kad je zatražila od njih da joj pripišu jedan kat. Mama joj je samo rekla da će ih sigurno onda izbaciti i snjestiti u dom. Toliko o razmišljanju roditelja.
Frendica nema auto pa joj koji put ponudim da idemo u špežu. Ne volim gledati što kupuje pa ju čekam u kafiću.

Oznake: rastava