utorak, 28.06.2005.
Jesen stize dunjo moja...
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, jorgovani
Jesen stiže dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, ljubičice
A i ti me iznevjeri
Dunjo moja
Otišla si, slavuj šuti
Lišće žuti
Jesen stiže, dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, jorgovani
S cvjetnih grana lišće pade
S njima ode moja ljubav
Moja mladost moje nade
A i ti me iznevjeri
Dunjo moja
Otišla si, slavuj šuti
Lišće žuti
Sad ni ne znaš kolko patim
Kad se sitim jorgovana
Ljubičica i jasmina
Kad se sitim jorgovana
Zumbul, lala i jasmina
upravo sam čula ovu pjesmu.
svaki put se beskrajno razgalim kad ju čujem... jednostavno prestanem funkcionirati i slušam.
ne znam obajsniti zašto je to tako... :) misterija. ;)
utorak, 21.06.2005.
zov divljine. MORSKE divljine
mmmmm.... tako se veselim na samu pomisao. sutra udem na more...
jednodnevno more, doduše :)) - ali ipak more.
nadam se da ću pocrvenjeti kao pečeni krumpirić pod pekom, da ću se nauživati sunca, soli na koži i kapljica koje će se ljeskati na blagom povjetarcu.
ja sam totalno zaluđena ljetom, vidi se. :))
ali sasvim shvatljivo, jet to mi je naj naj super-hiper-naj doba godine. mmm, jedva čekam te ljetne žege.
cvrčke u krošnjama tamarisa.
užareni isklesani kamen pod nogama, čak pomalo klizak od starosti, ali potpuno neodoljiv.
i divan miris mora što mi blago gricka nosnice...
jedva čekam.
mora da sam se u prošlom životu rodila kao ribica. :)) to je jedino objašnjenje.
morski vam lijepi pozdrav šalje vaša ja! :D
- a sad, brzo, spremat kerefeke za sutra! party time!
ponedjeljak, 13.06.2005.
Sve je dobro sto se dobro svrsi
joj, nađoh... puf... puf.
bilježnicu.
onu izgubljenu. fatalnu. da da, baš tu.
iskočila je na mjestu na kojem ne bih nikada tražila.
ni u ludilu.
ni u sto godina.
ma kakvih stotinu... ikad!
- pojavila se, ne znam kako, kod profesorice u kabinetu!:D profka jednostavno upitala fali li kome nešto... (ali ne u glavi ;)), vlasnica se sa suzama u očima odazvala o, milom poju, pohitala teki u naručaj... i to je bilo to. sve vraćeno pravim vlasnicima, ravnoteža u svemiru je opet kako treba. :))
brief summary:
* ispade da teku uopće nisam ni odnijela s faksa, već je ostala prespavati u predavaonici nakon sata... što je dobro.
* ali sam pritom izgubila živaca i živaca. što je loše.
* no okrenula sam svaki centimetar stana i pritom obrisala prašinu. što je dobro! :D
* ali sam pritom i počupala par žnora iz zida i iz razne tehnike međusobno, koje ni sveti Petar neće sad posložit na mjesto. što je loše... :)
* frendica me nije skalpirala, što je dobro.
* al mi je i rekla da će mi to zapamtit, što je, naravno, loše.
* danas smo pisale ispit i on je sad iza nas, što je dobro.
* ali imamo još par dana čekati i gristi od nervoze sve oko sebe što hoda sve dok ne vidimo rezultate... što je loše. po spomenutu okolinu. :D
p.s. izgleda da je Sveti Ante ipak odlučio uredovati! ;)
četvrtak, 09.06.2005.
Mea culpa
Moje se malo ateističko srce danas duboko razočaralo... :(((
Ja sam, smatram, cura koja se ne zamara religijom i vjeruje u svoje snage, i koju te njene snage načešće spase i iznesu iz bilo kakvog problema, nesreće, kataklizme. Čvrsto stojim na nogama i mislim da mogu sve...
E pa stoga mora da danas nije OPAKO moj dan. :(
Urotile se zvijezde, bogovi, vragovi, svakojaka božanstva, mjesec i prirodne sile da me razuvjere u to da svijet mogu iskrojiti po svojem odijelu.
Mora da su održali neku opaku sjednicu preko bajkovitih sedam mora i sedam planina, na kojoj su se jednoglasno dogovorili da će mi odmagati zdušno. Ili ako ne odmagati, onda barem stajati ravnodušno i samozadovoljno se smješkati u trenucima kad mi treba njihov prst da okrene list sudbine malo unaprijed i spasi me nedaće u kojoj sam se našla.
A današnja mi je nedaća porušila sve moje klimave mostove vjere u bilo što višnje, u nekakvog Big Daddyja koji bi možda... kažem, mooožda...mogao biti tu da pazi na nas, jer nas voli.
Nema toga, a-a.
Proven now... :(
Naime, nakon svega ovog elaborata o tome kako ne volim uplitanje nekoga ili nečega «odozgo» u moj mali privatni život, moram priznati kako me jednoj maloj pojedinosti nisam pobjegla. A nju mi je mama usadila kad sam bila mala... rekla je: kad nešto poželiš pronaći, reci «sveti Ante, pomozi» i to ćeš istog trena pronaći.
Možda pomalo smiješno zvuči, ali palilo je... UVIJEK.
Uvijek do sada... :(
Sada, ovaj put, trebala sam vratiti posuđenu bilježnicu jednoj svojoj kolegici s fakulteta. Bilježnica joj je potrebna jer ide u ponedjeljak, kao i ja, na ispit, i tu joj se nalaze neke IZUZETNO bitne stvari, koje je marljivo cijelu godinu pisala...
Zamolila sam ju da mi je posudi, što ona i jest učinila... i onda sam joj bilježnicu IZGUBILA: :'((
Što je najgore, nisam je nikamo nosila, čak ni na kopiranje, i morala bi biti negdje kod mene kući.
Negdje...
Isprehitala sam cijelu sobu, u panici, okrenula ama baš svaki papirić, pomakla 500tinjak knjiga kućne biblioteke, rastavila regal...
I nema je.
U zemlju je propala, nema je...
Očajavam.
Nakon što sam obavila razgovor s vlasnicom bilježnice, koji je prošao normalno - koliko god normalno takav razgovor može proći, nekontrolirano sam načas od muke zaridala jer nisam mogla vjerovati da mi se to dogodilo.
Nisam mogla doći k sebi kako sam bila neodgovorna i nepažljiva, kako sam se mogla dovesti u ovakvu situaciju.
A ako teka nije u kući a, po svemu sudeći, nije, onda je izgubljena zauvijek i mi joj možemo reći zbogom. To znači da je ispala putem iz fascikla u mojoj ruci u uskom krugu oko fakulteta, da ju je preko vikenda razmočila, rastočila i uprljala obilna kiša, koja je i ovih dana nemilice padala, i da je u najboljem slučaju pronašla mir na vrhu nekog jakuševečkog smrdljivog brdašca otpada, uveseljavajući mirisom okolno stanovništvo i ogladnjele galebove.
Najbolje što sam kolegici mogla ponuditi bilo je da joj organiziram nove bilješke, od nekih drugih ljudi, izvrsnih studenata, i to petero njih. A ona nije bila time zadovoljna kad je čula jer, kaže, to je ona radila cijelu godinu i neće sad tuđe bilješke, želi SVOJE.
A kako da joj dam njezine kad njezinih nema...? :'''(
Ubija me osjećaj krivnje i dođe mi da se tatinom kravatom objesim na radijator, nekako kao Jesenjin. :/ Ne mogu dopustiti da me ta cura mrzi ostatak života. ja ne volim nikome učiniti nažao...
I zato sam uzela knjigu za ispit, otvorila Word i idem redom... Lekciju po lekciju. I vadim riječi, sinonime, fraze, prijevode...planiram to imati za sutra. To znači da nema spavanja noćas...ali će biti gotovo, pregledno, iscrpno i savršeno.
Mora biti savršeno, jer ne želim joj dati manje... kad sam već ovo uspjela upropastiti.
Čujemo se, mili moji,
Lijepo mi spavajte! :)
ponedjeljak, 06.06.2005.
Stiska
ee, da... ovih dana sam u gadnoj stisci s vremenom. imam ispite u idućih 3 tjedna - i imam čvrstu namjeru dati godinu najkasnije do 6. srpnja. uz malo truda, i budem. :) ali zato nema kavica, nema šetnjica, brčkanja na zagrebačkom blatnjavom "moru"... gotovo ničega dok se obaveze ne izvrše. i dok mission ne bude finito completamente, a ja sretna i zadovoljna u hladu neke palme na moru.... mmm.
kad smo kod mora, bila sam jučer kod staraca mog dečka, prvi put.
ispalo je da to bude potpuno spontana odluka nas dvoje, donesena u jednom kišovitom trenutku i dogovorom naših očiju, uz blagi osmijeh i puno dobre volje... :)
sjeli smo u auto i dali se na put od malena tri sata...
bilo je divno.
Oh, life is a glorious cycle of song,