Svega pomalo

nedjelja, 24.01.2016.

• Prosjak i zaljubljeni par

ont>


Hladno janursko predvečerje na skoro pustoj šetnici grada podno Trebevića, koji se nadvio nad gradom, sa onom bijelom kapom izgleda kao neka avet koja želi prigrabiti grad u svoje naručje. Na ploćniku ispred ugledne trgovine, netom zatvorene, sjedi sijed čovjek guste i uredne brade sa ogromnim šeširom na glavi.

Preko očiju nosi velike sunčane naočale koje mu pokrivaju dobar dio lica. Želio je da se sakrije iza njih, nadajući se da ga neće nitko prepoznati. Ispred sebe je držao aluminijski lončić, bog samo zna koliko godina star ali čist i uredan, kašiku kojom je lupkao po lončiću sa strane, U drugoj ruci držao je dva komada plastike, valjda odbačene dječije igračke, sa kojom je lagano davao takt tom svom lupkanju. Bijela, čista maramica je ležala pored lončića na kojoj se moglo razabrati nekoliko bijelih novčića od po pet para. Nijedne „žute“ nije bilo.

Pogledao je na lijevu stranu šetnice i zapazi dvoje mladih, zagrljenih i zaljubljenih, kako ga posmatraju. Zamjetio je da mladić nešto tiho objašnjava djevojci pokazujući na njega. Spustio je pogled dole i nastavi da lupka kašićicom po lončiću davajući takt plastikom.

- Žao mi je što nemam ništa sitno da ti udjelim, reče mladić.

- Ništa za to, neka si mi ti živ i zdrav bio.

- Ne, stvarno bih ti dao nešto ali smo siću potrošili, ustvaru bacili, u bunar želja.

- Jeste li šta poželjeli?

- Nismo ništa.

- A dali ste imali šta za poželjeti?

- Nismo, baš kontamo, gledajući tebe, šta bi ti poželio da odeš na bunar želja?

- Ništa.

- Kako ba ništa, pa moraš poželjeti nešto, zašto bi išao na bunar?

- Iz istih razloga kao i vi.

Zagrli djevojku, ona se strese od zime, i krenuše niz šetnicu veselo čavrljajući pored blještavih izloga modnih brendova.

Mom drugu Fudi na spomen.

četvrtak, 21.01.2016.

• Crtice sa Sarajevskih ulica

Konačno hladno Sarajevsko jutro (-14 c), kako je „nekada“ bilo. Vedro je pa sunce koje izviruje iza Trebevića daje još hladniju sliku grada. I konačno naše uposlenika u javnom gradskom prijevozu, po izjavi glasnogovornika, „neugodno iznenadilo hladno siječansko jutro“ !!???

Tramvaji, trolejbusi ne rade (nezvanično pukle žice ili tko zna šta). Uključeni su „pokoji“ autobus da otkloni jutarnju gužvu. Nana Zahida je glasno prokomentarisla:

- Hvala bogu pa je raspust pa eto samo penzioneri hitaju u laboratorije da daju nalaze i oni prave gužvu.
Kada je došao autobus, nastala je strašna gužva. Guraju se svi na sva otvorena vrata, stenju, vrište, ali nitko ne odustaje.

- Pustite me da izađem, stoko.

- E nećeš dok ja ne uljegnem.

- Gospođe, pomaknite se ima naske još da uljegne, kaže krupan glas.

- Pomakla bih se ja ali ovi ispred mene začepio, pa ni tamo ni ovamo, šta ću.

- Ujedi ga bona, dobaci jedan piskav glasić

- Nejmam dobre proteze, ova mi je „lohotna“, skidam je kada jedem da ne pukne.

- Što se ondak guraš kada nejmaš halatku.

U jeku te gužve pojavio se mlađani Sakib Sake dijeleći propagandne letke na kojima je pisalo:

Žilo, sinovi i rođaci d.o.o. društvo za proizvodnju, trgovinu i svašta ponešto Živinice nudi na Akciji:

Suhe koske za zimski grah.

Platiš 3 kg dobiješ 2 kg za jednu konverabilnu marku.

Bujrum poćastite se.

Nakon dobra pola sata autobus krenu veselo se nagnuvši na jednu stranu otvorenih vrata. Jednoj gospođi ispade marama sa glave i na ovom lijepom sunčanom jutru zaleprša u obližni parkić gdje ga veseli psiće doćepaše kao iznenadnu priliku za igru.

Hmmm..................

ponedjeljak, 18.01.2016.

• Legenda o Ali begu Pustahiji

Bila je to mala Kasaba, smještena na samim obroncima samim obroncima ljutih bosanskih planina, odakle se, dokle oko vidi, pruža ravna Posavina. Tog ranog aprilskog jutra, kada je već postalo izvjesno, da će zima ustuknuti pred sve dužim i toplijim danima, u Kasabu je došao drćan visk i plav mladić neki dvadesetih godina. Široka ramena, velike šake, tanak struk, modro plave oći ispod gustih plavih obrva, kazivale su da se radi o momku punom snage i sa jasnim ciljem u životu. Na malom trgu zastade pored hajr ćesme zastade, zavrnu rukave do lakata i postave one svoje velike šake pod mlaz vode koji teče, a onda zari glavu u njih i pođe halapljivo da pije vodu. Okupljena svjetina, čije je okupljalište bila upravo ta ćesma, sa čuđenjem su ga gledali. Pitali su se šta je to ovaj momak jeo da je ovoliko žedan a još nije ono pravo zatoplilo. Dok je pio vodu preko oka je posmatrao ljude oko sebe kao da je procjenivao koliko ih je. Tu su se sakupljali svi oni koji nude radnu snagu i mišiće, a gazde bi dolazile i birali koga hoće za bilo kakav posao. Konkurencija je bila ogromna.

Mokrom rukom obrisa ćelo a onda sa još mokrom rukom protrlja svoje grudi ispod širom raskopčane košulje. Zaputi se ka Kahvi kod Mahira. Unutra je bilo mračno i zagušljivo. Probi se kroz svjetinu i dođe do stola u ćošku gdje su bili poredani đezve i filđani kao i čaše za čaj. Za stolom, sa skoro izgorenom cigarom u ustima, sjedio je čovjek koji bi trebao biti vlasnik.

- Selam ti gazda, ja sam Alija Pustahija od danas novi hamal i hizmećar u čaršiji, pa te molim da to razglasiš, neće ti biti đaba.

Pepeo iz cigare gazde spade na sto po filđanima i gazda, onako ljutito, mahnu krpom i poruši filđane na pod, jedan se razbi.

- Ma nosi se hajvanu jedan da bil hajvanski. Ti si mi neka mustra, nejmam pametnija posla nego tebi telal biti.

No ubrzo je cijela Kasaba čula za Aliju kao jednog vrijednog i posebno poštenog momka. Negdje s'konca ljeta na Alijine usluge se trebalo čekati, što je za Kasabu bila ogromna novost. Gazda Mahir je po čaršiji pričao:

- Eh moji ljudi ja sam ga uputio kako treba da se radi i sve me je poslušao.

Jednog ranojesenjeg dana, kada su se poćele pojavljivati prve „mlake“, koje su podsjećale da dolazi zima, gazda Efraim ga je pozvao u radnju da mu nešto kaže. Došao je u predvečerje, udario u zverkir na kapiji i kada mu je sluga otvorio, stao je pred vrata i ćekao. Gazda Efraim je izašao i raširenih ruku ga pozva da uđe u halvat. Skinuo je opanke, skide fes i uđe pognute glave. Gazda Efraim ga postavi za siniju odmah pored sebe i reče:

- Slušaj Alija, za kratko vrijeme si se pokazao kao jedna rijetko viđena poštenjačina, vrijedan i odan hizmećar. Drago mi je da meni najviše služiš, zvao sam te na večeru i da te pitam gdje stanuješ?

- Ma vala gazda lijepo sam se smjestio kod užara Husnije Paprikaša, gore na štali, dao mi je za tri banke da se zavučem u sijeno i da tu mogu biti dok god želim.

- Nemoj dolazi zima a gore na štali se možeš razboljeti, a i skupo je. Ja sam ti htio predložiti nešto pa ako si voljan to prihvatiti.

- Šta to gazda, neznam na šta misliš.

- Dolje ispod moga dućana ima jedna prostorija, koja mi baš sada i ne treba, ima i neka furuna u njoj, krevet i dušeci, pa bi mogao tu stanovati dokle god hoćeš i nemoraš mi plaćati ništa.

- Kako to, dragi moj gazda, đ'e to ima da se ne plaća nešto što koristiš, bože me sačuvaj, da ti neišteš štagoderce drugo od mene?

- Ma jok bolan, prazan halvat, uljegni u njega i uživaj vrijedan si, puno mi pomažeš, samo po noći oslušni da ko na kidiše na dućan, ponekad noću obiđi i vidi jesu li vrata zamandaljena kao i prozori i ništa više. Nije ti to teško, jel'de?

- Hmmm... dobro gazda kako ti kažeš.

Gazda Efraim imao je sina Jakoba i kćerku Rahelu. Sin je bio bljedunjav, košćat kao da nikada ništa nije jeo. Vukao se Kasabom, što bi čaršijski šereti rekli „Vuće se kao prebijena mačka“ i uvjek gledao predase, a u dućanu bi morao biti potpuni mir da ga mušterija čuje šta kaže. Kćerka Rahela je nosila naočale ispod uredno začešljane i svezane kose u rep, koji je prekrila svijetlom maramom. Preko ramena je uvjek nosila pregrnut šareni šal jarkih i jasnih boja. Kada je hodala, Alija je mislio da lebdi, jer ispod njene duge haljine, kojom je skoro brisala kaldurnu, on nije vidio rad nogu. Nije je smjeo izravno pogledati, nego onako krišom ispod oka, praveći se da gleda nešto u tom pravcu. I ona je njega gledala svaki put, pa je znala učestalo prolaziti avlijom. Znala bi čak ponekada i blago se osmjehnuti, pri tom se jarko zacrvenjeti. Nije to ostalo nezapaženo. Majka je zovnula predase da joj očita „bukvicu“.

- Pazi kćeri šta radiš, ta ljubav nema smisla, ona je zabranjena, Ne postoji naćin da se ona ostvari pa se ne budali đaba i ne uzbihuzuruj đaba momka. Jesam li jasna?

- Zašto majko pa i on je ljudsko biće, šta mu fali?

- Prvo: on je hizmećar, drugo ti si gazdina kći, treće obećana si Issidoru još dok si bila mlada, a dobro znaš kakva je kuća Issidora.

- Ja ga neću, može mi biti djed, ja hoću što moje srce hoće.

- Marš napolje. Ova prića je završena. Pazi šta radiš, nemoj da otac sazna.

Situacija je postala veoma napeta. Alija se povlaćio kada god je mogao. Tog jesenjeg dan, koga će se sječati dok je živ, u prolazu kraj njega, Rahela je ispustila rubac u koji je zamotano nešto. Munjevito je to zgrabio i zagurao duboko u njedra. Drhtao je kao prut crvena lica „k'o rak“. Iscjepao je brzo drva i odletio u svoj sobičak i drhtavom rukom izvukao smotuljak. Polako ga je raspetljavao i pri tom udisao lijepi miris ruže. Unutra je bila zagasito bordo tek procvali pupoljak ruže. Gledao ga je i mirisao, onako iz daljine, da ne pokupi sav miris, neka ostane i za kasnije, a i da ne ošteti pupoljak. Zamota ga je nježno ponovo i vratio u njedra kraj svog srca. Odlučio je da će to nositi dokle god bude živ, a napisat će i kada umre da ga ukopaju sa njim. Znao je da od te ljubavi nema ništa, da ga glava samo može zaboljeti.Ali mogao je sanjati i u svome snu živiti sa ljubljenom Rahelom, baš onako kako njoj to prilići i njegovoj ljubavi.

Došla je zima a sa njom i telal iz carskog grada. Carevina se sprema u Askeriju, svaka kuća koja ima dvoje i više djece treba dati jednog askera ili da nađe zamjenu. Čuo je on za to ali ga nije interesovalo, on nije imao ni oca ni majke, odgojila ga je neka nana, koja je također umrla. Na Kahvi kod Mahira slušao je gazde koje panično traže za svoje sinove „kakve puste sirotinje“ da za malo groša „iđu u boj“, umjesto njihovih sinova.

Tu večer gazda Efraim mu dođe na vrata njegovog sobička:

- Selam ti moj Alija, jesi li se umorio danas, moja je hanuma spremila večeru pa kaže: „Efraime idi zovi Aliju, grehota kolko radi sigurno ne stiže ni jesti“. I eto bujrum ćekamo te. Hajde operi se i uljegni u halvat. Ha'jde ne dulji.

Dabogda na ha'jr, pomisli, ne sluti ovo na dobro, odkuda da gazda zove hizmećara za sofru. Opra se i obuće čistu haljetku i pokuca i pognute glave uđe u gazdin halvat. Nazva selam i onako pognute glave priđe sofri, čućnu i sjede. Pitao se ima li je. Kada mu gazda Efraim reče „Bujrum moj Alija“, on podiže pogled. Nje nije bilo tu, samo Jakob i žena mu Ellsa. Zadrhta pa se uhvati za siniju da se to ne primjeti. Pretpostavio je zašto su ga zvali. Gazdarica Ellsa, kao da mu je pročitala misli, onako više usput mu reče:

- Alija u žurbi smo, spremamo Rahelu za vjeridbu sa gazdom Issidorom, pa ona veze ruho gore pa nema vremena sa nama jesti. Lijepu priliku joj nemožemo uskratiti.

- Tako je, promrsi kroz stisnute zube Alija.

Gazda Efraim mu je rekao šta od njega želi. Pristao je, ide u askeriju umjesto Jakoba, ali pod uslovom da novac koji mu je obećao drži kod sebe i da mu ih da kada se vrati, a ako pogine da za taj novac se napravi konaćište za hizmećare. Taj su ugovor muhurisali kod kadije i on je otišao.

Vrijeme je u Kasabi sporo proticalo. Na privredni život veoma je uticao rat koji je vodilo carstvo. Nestalo je hizmećara i fukare, pa su gazde same morali potegnuti za radom. Cijelo vrijeme se osluškivale vijesti sa bojišta. Prebrojavali su se mrtvi. U mjesnoj đamiji svakog petka se klanjala molitva za šehide Kasabe.

Evo već druga zima dođe a o Aliji ni glasa ni traga. Netko bi u Kahvi kod mahira znao, više za sebe, pitati:

- Allahu dragi, štali bi sa onim Alijom, hudnjak nejma nikoga svoga u Kasabi, a bio je vrijedan i pošten, nejma mu ravna.

Zavladao bi muk i nastavila se priča kao da nije ništa rekao. Iza jednih penđera, kroz bijele forange svakodnevno bi virila dva oka kroz naočale, dolje na sokak, odakle je dolazio put sa rijeke Save, iz pravca bojišta. Kada bi kakav konjanik ili putnik namjernik iz tog pravca nailazio, penđer bi se odškrinuo i začu se tihi glas:

- Znadeš li išta, putniće namjerniče, o Aliji?

Dođe i proljeće, livade se zazeleniše, ptice zapjevaše, a u Kasabu dođe telal i javi:

- Naš Alija se poakzao kao veliki gazija, silni padišah ga je počastio uzvišenim nagradama, tako da je on sada plaho bogat.

U Kahvi kod Mahira tu vijest su primili sa podsmjehom izrugivajući se Aliji:

- Čuj boga ti moga, pa Alija gazija, eh što svijet može slagati, reče Đaferaga Krušćica, sahadžija u Kasabi.

Samo su dva oka, ispod naočala, pustila suze, koje se razliše niz sve blijeđe obraze, tamo iza nekih forangi na jednom penđeru sakrivenom iza mirisnih cjetova tek procvalog jasmina.

Dani su nastavili teći i skoro ništa se nije dešavalo, izuzev što je stari Issidor obolio, pa se Kasaba zadeverala hoće li biti svadbe. Neke hanume koje su pohodile kuću gazde Efraima su po čaršiji prićale da se iza modro-zelenih očiju lijepe Rahele krije velika tuga za nekim. Šuškalo se u koga bi mogla biti, onako potajno, zaljubljena lijepa i bogata Rahela.

Dođe i drugo proljeće, procvaše jorgovani, livade prekriše šafrani, jasmini zamirisaše Kasabskim avlijama, samo dva modro-zelena oka iza forangi i odškrinutog penđera i dalje gledaju u pravcu ravne Posavine, tražeći bilo koga ko ide tim putema ka Kasabi. I dođe taj dan. U Kasabu stiže sultanov telal sa radosnom viješću: „Kraj askeriji, mir je zavladao“. U Kasabu se vraćaju preživjeli, ranjeni i invalidi.

Majsko jutro osvanulo vedro i mirisno. Hizmećarka Safeta veselo mete kaldrmu gazda Efraimove avlije kada joj priđe dr'uga Senija i reče joj glasno, kako to mogu biti „nesorte i hizmećari“:

- Alija stigao na rijeku Savu sa 30 tovara blaga, kažu čeka skelu, a poslao je glasnike da mu se kupe dvori.

Svjetina se zadeverala.

- Ma more biti da je to istina, ja sam ga uputio u život, ističe se kahvedžija Mahir.

Gazda Issidor, je čuvši šta se prića po čaršiji, pozva rabina da se ubrza svadba. Dva modro - zelena oka iza forangi su nakon iskre koja se za tren pojavia u njima, opet postadoše besciljna. Molila je majku da odloži svadbu za kratko vrijeme, nadajući se povratku Alije. No mati nije htjela ni čuti.

Stiže vijest da je Alija prešao Savu i hiti sa tovarima ka Kasabi. U Kahvi kod Mahira počeli su vjerovati da „tuj nešto ima“, tako je Asaf Ašiković, ašćija tom prilikom rekao:

- Alijaga bogme izgradi dvore na najljepšem mjestu u Kasabi. Ja sam ljudi uvjek govorio da je on plemenita roda, ma vidjelo se odmah po njegovom držanju, nije to bio puki hizmećar, nego bogme aga, sultanov miljenik, koji je hotijo da se prikaže svijetu, kako se treba raditi i činiti.

- Bogme u mene mi žena Sabaheta bi mu skuhaj razne jemeke, baš koje on voli, znala je da je on plemenita roda, imao je brate ćehru ihh.... reče Idriz kasabski jorgandžija,

- Znam jednom prilikom, kada se Alijaga nešto razboli, ehhh Allahu dragi, pođe ružno kašljati, a u mene bi žena Mevlija meni reče: „Sakibe iđi i prikolji ono tele da se Alijagi skuha ćorbica da „zgrije pluća“ i ja tako učini, reće Sakib, kovač Kasabe,

- Eh dragi Allahu pogana svijeta što se mogu izlagivati, kada je bio ovdje svi su šegu sa njim pravili, jedini sam ja u njega vjerovao, reče kahvedžija Mahir i nervozno pođe da briše tabačiće.

Dođe i taj dan kada Alija na čelu kolone tovara ujaha u Kasabu. Svjetina se okupila ispred Kasabske čaršije pred kojom je stajao hodža na čelu uglednika cijelog mijesta. Kada Alija sjaha sa konja, onako visok, plećat sa velikim lijepim turbanom na glavi a preko ramena palerinom obrubljenom krznom i dugim crnim brkovima hodža nićice pade pred njim uze mu ruku, poljubi sultanski prsten i reče:

- Bujrum, Bujrum. Dobro nam došao naš dragi i mili gazija, naš Alipaša, diko našeg mjesta, ponosu Kasabe. Neka te dragi Allah čuva i sačuva nama na čast. Dobro nam došao.

Kada hodža završi nasta strka ko će prije da Alipaši poljubi skute i da mu se nakloni i makar malo ulaguje. Čulo se tu svašta od onoga: „Alipaša p'lemeniti meni se ćini da smo mi rod“, pa do onoga: „Hodi sine moj lijepi, paša naš, da te prigrlim na svoja prsa, gazijo naš, ti si mene najviše voli. Paša moj dragi.“ Kasaba je dobila pregršt materija za ogovaranja, ulagivanja i dodvoravanja. Dani su prolazili brže nego ikada. Svi su mu došli i po nekoliko puta samo gazde Efraima nema. Pa je odlučio on njega posjetiti.

Na vratima ga je dočekao gazda Efraim i njegova žena Ellsa blijeda i ispijena lica obučena u crno. Pomislio je da nešto nije u redu sa Jakobom uvjek je bio onako bljedunjav i slabašan. Poljubiše mu ruku i skute i uvedeše ga u onaj isti halvat odakle je i otišao. Sada je ušao uzdignuta čela. Opet ih je u halvatu bilo troje?

- Gazda Efraime, gdje je to Rahela?

Nasta muk a teška suza kliznu niz lice gazdarice Ellse.

Uhvati se za grudi i iz njedara izvadi rubac, onaj isti koji je dobio od Rahele i koji je nosio cijelo ovo vrijeme. Pružio im je ruku i rekao:

- Pomirište, to mi je dala na rastanku Rahela, to je njen miris, da vas želja mine, tada vam nisam bio prilika za kćerku, pa ste izabrali ovo drugo.

Vratio je ljubomorno rubac u svoja njedra i dugo, dugo se držao za grudi. Nije dugo bio na ovom svijetu iza nje. Svo to bogatsvo koje je steka stavio je pod vakuf koji je imao osnovni zadatak da pomogne ljudima slabijeg imovnog stanja, da se obrazuju i postanu svjesni sebe. Kada su ga neki odvraćali od namjere da svo svoje blago upiše u vakuf, on bi im odgovorio:

- Najveće blago koje čovjek ima je u njemu samom (pri tom bi se uhvatio za grudi gdje mu je bio rubac), a ovo ovozemaljsko što stekoh, ne svojom voljom je oteto od ljudi i ono nije moje niti će biti moje zato ga vraćam ljudima, najviše bih volio vratiti onima kojima je i oteto, ali sada je za njih kasno. Zato neka drugi ljudi imaju korist.

Danas u Kasabi stoji još uvejk njegov spomenik ispod koga piše Ali paša Pustahija – Gazija a ispod toga stih:

Pupoljče moj mili,
žao mi je što namadoh sreću tu,
da te ukradem,
bar za jednu večer.

Da mi halvat na tebe miriše,
da te na grud'ma imam,
da kraj tebe dišem,
i tvoje rosne kapi, kao bisere nižem.

Pupoljće ubrate netko drugi,
zlatom su te zlatili neki ljudi,
meni te pred očima krali,
i od mene sakrili.....

Hmmmm....

Legenda ________________________________________________________________
Hajr=dobro djelo, ćesma=slavina, ćošak= ugao, đezva=posuda za kafu, filđan = šalica bez drške, selam=mir s'tobom, hizmećar=sluga, hajvan=stoka, telal=glasnik, mlaka=prvi jutarnji mraz, zvekir = brava sa alkom, halvat = soba, sinija = niski okrugli sto, kidisanje = navaljivanje, mandal = zaključan, avlija = dvorište, rubac = maramica, askerija = vojna akcija, asker = vojnik, sofra = sto za objedovanje, bujrum = izvoli, muhur = pečat, kadija = sudija, fukara = sirotinja, gazija = junak, šehid = poginuli borac, padišah = uzvišeni sultan, jemek = jelo, ćehra = narav, tabačić = tanjirić ispod šalice za kafu čaj, vakuf = Vakuf po islamskom pravu označava neko dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Alahu, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima.

<	siječanj, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv