   bio je moj najbolji prijatelj. nije me briga kako to patetično zvuči. bolje od moja beba što mi je znalo suknuti glavom. a blje. neću. čekam da mi se razvije film s njim. čudan osjećaj. ne bih rekla da sam cat person. kad imam psa, obožavam ga. kad imam mačku, obožavam ju. |
|
dići ruku na sebe ili ruke od sebe, što je gore, a što dolje? to su dva legitimna životna izbora, dočim se zdravim smatra lamatati rukama oko sebe ili u obgrljenom stavu savit si tijelo. dakle, očaj. boli me zapaljeni jež u skrovištu lubanje, peče me glava cijeli dan. inače nisam elokventna za opisat bol, kad me zubar pita: a kako te boli, najradije bih mu sažvakala prste i samljela brusilice i zamolila za opis. boli me dostojno i snažno, nisam znala da je moja osoba sposobna proizvesti nešto tako ubojito. temperatura mi je sad ispod 36 stupnjeva, moćni gugl reče da bi mogla bit sepsa, moja hipohondrija odaje počast brazilskoj misici. namirisala sam si jastuk muškim parfemom jer se od toga osjećam manje usidjelički bijedno (not that there's anything wrong with that). mali trikovi divnih gubitnika. toliko toga što moram napravit jer sam trijumfalno probila sve rokove a vegetiram nadajući se da će me otrovati živa, živ živ. mentalne ralje traže nešto novo, čega nema na vidiku. npr. egzibicionistički blog s visokim stupnjem samootkrivanja. ponestaje mi genijalnih mrtvih ljudi. prehladno je za avanturistički duh i moje izlaženje iz stana/sranja. jučer sam se 4 puta obukla i obula ali nisam mogla izaći. radije sam legla i razmišljala o svom životu, vozeći imaginarni bicikl do upale mišića. jedan osrednji hrvatski pisac je rekao da će nam obična i zamorna sadašnjost jednom postati dobra priča i inspiracija. možda oće. najzanimljivije što sam prošle godine radila - išla kod nepoznte osobe/transvestita doma pa me učio rukovati katanom koju čuva ispod kreveta. onda sam sjedila u kupaonici i čekala s njim da mu se osuši tuš na očima. popravljala mu vlasulju. dao mi je lekciju iz ženstvenosti. osjećam se prljavo i nepošteno pričajući to jer jednim dijelom sam bila tamo zbog avanturizma i potencijalne priče, ali ne radimo li sve zbog toga? barem ono vrijedno pamćenja. ha. spontanost, samo se baci.. da se bacim bez kontrole, mislim da bih samo potonula. imam jednu prijatljicu s kojom se sad čujem za rođendane samo. prije je živjela kvart do mene i iako se nismo ni tada često viđale, utješno je bilo znati da je tamo ili proći pored njene zgrade noću (nisam frik, zbilja je usput:)) u nekoj šetnji, u koje trenutno ne idem jer na putu krepana mačka od jeseni. sjećam se da sam joj prije nekoliko godina dolazila s ljubavnim nedoumicama, žureći se natrag da se stignem depilirati prije spoja i tada mi je život bio kao felicity serija. zanimljiv i dražesno frustrirajući. sad sam kao mlađahan zametak psihičke bolesti koja će procvjetat do proljeća ak se ne trgnem. rukama, lamaćući. umjesto felicity, glupi kvaziart film. toliko stvari mi je propalo a mene nije (bilo) briga. stari post jer sam prije znala postojat :( (obožava govoriti o sebi i citirati se mjesecima nakon toga. to je kao repetitivno razmazivanje pekmeza na kruh možda želiš da te drugi poližu?) naime, ja sam ti šlagiran radio sam u mercedesu. moj unuk radi u čakovcu. koliko imaš godina? 18? tako su mi danas udvarali iako mi nisu udvarali no mogu se pretvarati da bi im to bila nakana zapodijevanja razgovora da su mlađi barem 30 godina i da im jaukavoj supruzi upravo ne namještaju kuk, no to je drugi slučaj jalovih koketerija – mora se zabilježiti mi je službenik u plinari dao frutabelu nakon što se razjaren obrecnuo na mene da šta ja oću a ja, umjesto da kažem - mjesec dana fizičke a ne samo duhovne osame, trpeljivo odvraćam: ali ja sam samo teklič i činim to za djecu dakle kriva sam osoba, onda se smekšao i sav se snuždio za svojom plinskom stolicom i na kraju, ulupavši frustraciju na tastaturi i bez prijekora obavivši administrativni posao, posegnuo u ladicu i pružio mi čokoladicu uz fusnotu: jer sam bio grub, zar ne, nisam li bio pregrub? ja sliježem ramenima jer me zaista boli odrezani, sad već posve gnjili krajnik kakvim tonom mi se obraćaju kad dižem račune, stoga važem što kazati sljedeće: ma niste, naviknuta sam ja na to, odbacujem jer ionako izgledam kao ispaćeno dijete s bogatim, baroknim kolobarima koji se stežu oko očiju, ako kažem da bili ste grubi, neopisivu brutalnost ste nanijeli mojem nježnom biću koje jedva doseže do nadzemlja, ispalo bi jako njemu, službenikmenu, ugađajuće, a ja bi bila manje tough s takvom ženskastom snishodljivošću, da kažem niste bili pregrubi, opet bih se uvukla u igru, on bi bio u prilici da mi veli ma jesam, jesam, ja bih rekla, ma kakvi, niste, niste, ma jesam, ma niste a-a pokazat ću ja vama šta je grubo i iščupala mu spojene obrve, doista, trebalo je odbaciti sve te razmigoljene puteljke i reći pa nema veze, sve u redu doviđenja i hvala na čokoladici i ništa, ništa na njegovo oprostite, oprostite još jednom, učinio sam to jer sam mizantrop i najradije bih vas sve samljeo pa strpao u komoru a potom vam naplatio račun za prekomjernu potrošnju plina i prekoračenje u nenaplatnu zonu jer je božanska valuta mana, a danas imamo kroasane i čokoladne puslice Utonula sam u sigurnosnu klupicu podalje plinare, sažvakala milodar isprike u jednoj kontrakciji jednjaka i otisnula se opet na asfalt - imam taj šarm nedorađenog tijesta, zagorjelog, teško pada na želudac, ali pada, pada |
|
vraćajući se iz dućana, hodala sam iza žene koja mi je djelovala jako bolesno, usukana i ispijena, blijeda, upalih obraza. imala je vrećicu punu žarulja. možda imaš neku terminalnu bolest, život ide preko toga, žarulje krepavaju. ljušti nam se zaštitna iluzija nedodirljivosti. ne želim takav seinfeld george ali dijelim njegovu svijest o smrtnosti. ja pored nje, umjesto da si na naponu snage projektiram velebnu budućnost, trujem se mislima o reumatskim artritisima ili lupusu. posramljena. (još uvijek ne mogu zamisliti da ću imati 50 godina, ako budem dovoljno sretna da doživim, bez suvišne patetike, od svih vijesti, čini mi se nevjerojatnim uspjehom zaći u duboku starost) ne želim nikakav hrabriji zaključak izvest jer je sve zvuči ružno i obit će nam se u glavu. netko je bezobrazan prema tebi pa ga u sebi označiš s glupa kravo a u čijim glavama ti mučeš, pa i nije te briga. mama misli da sam trebala prevazići takve misli s pet godina, s dvadeset više, vrijeme da počnem razmišljati o djeci i dionicama i nositi cipele na petu i ono što viđam na filmu gdje se scene s lakoćom izmjenjuju. ne mogu se otarasit dojma da je sve to gluma, a užasno mi idu na živce prosvijećeni ljudi invazivne mudrosti koji bi se složili sa mnom pa perverzno uživam u popularnoj kulturi, uljima za kosu i slikama eve green :(  JERRY: Can't you at least die with a little dignity? GEORGE: No I can't. I can't die with dignity. I have no dignity. I want to be the one person who doesn't die with dignity. I live my whole life in shame. Why should I die with dignity? :)) |
|
cijeli dan se rastvorio preda mnom, ne znam što da radim s njim. dobar si, moj danu, kud da se djenemo? bila sam prazno i ostrugano, patila od hormona i sabotirajuće lijenosti ali ipak sam istisnula nešto iz glave. a sad ni to ne mogu jer zamara. mentalna opstipacija (opstipacija je otežano pražnjenje oskudne, tvrde stolice, najčešće manje od tri puta tjedno), uznik vlastite glave. stavila sam tuš na kapak i potom trljala oči bolnim zglobovima. izgledam kokain prošvikano. jučer sam gledala popularne serije i plakala u jastuk i čaj jer su svi umirali pa zamalo objavila post o tome. pa onda o pjesmi koja mi se naprasno odvrtila u glavi na 30 sekunda ali nisam se sjetila izvođača. za nekoliko sati zaboravih i melodiju. sad nemam ništa osim svrdlajućeg sjećanja na događaj. ako ga zaboravim, imat ću alzheimer. cijepi me socijalizacija ali trenutno je sve to prezahtjevno. najbolji dar:  I hear you cry Your tears are cheap sad bi tu trebao biti youtube video na le soleil od julie dorion koji ne postoji |
|
volim citirati televiziju kad je apsurdna. s temperaturom 39 sa šest možeš izdržati rtl u potencijalno letalnoj dozi od 4 sata. od magnuma do rebe, gazeći preko blokova reklama. priznam da sam gledala i eksploziv, i jedan kunolovac jer mi je vijugama neobično godilo ono alarmantno zavijanje koje čini se da dopire iz začarane gljive. logika: ako te boli glava, samo se jako uštipni za bradavicu pa ćeš pobijediti tu bol. posljednja sramotna činjenica: rory gilmore makes me want to be a better woman. nedostaje mi književnost i lijepo izražavanje. pjesnik antonio gamoneda. nužno zlo prijevoda: I am naked in front of still water. I left my clothes in the silence of the final branches. This was destiny: to reach the edge and fear the quietness of the water * There’s a wall in front of my eyes. In the thick air, there are invisible signs, weeds whose threads penetrate the heart full of shadow, lichen in the residue of love. Incest and light. Consider the lens that comes before piety, consider the waters: if I were able to cross nonexistence fountains of compassion would have opened and there would be blind men whose big hands worked sweetly, but cowardice is beautiful in my mother’s hair and on this wall silence is written. Crying with a clear mind, concave truths: “life values nothing / nothing values life.” Remember this song before looking in my eyes; look at my eyes the instant it snows. moram pisat diplomski i otići u zagreb po slike koje me čekaju u trgovini još od doba kad sam bila zdrava i nisam bolovala od lupusa, paranoje, mentalne rastrojenosti i karcinoma nekoliko sustava. jer sam trenutno udaljena i nepostojeća, blesav osjećaj ali navikneš se. ono što navija mahnit tempo življenja je znanje da je potreban jedan događaj koji nas može trajno odstraniti, možemo otpasti kao bradavica (ili lažni madež kao što je bilo u dadilji, a dewey kad je skočio na stol i jeo pečenku da zaštiti psa.. ok ovo je digresija, ali morala sam spomenut:) s pulsirajućeg organizma i neko vrijeme ćemo falit, ali onda to prođe. no ponosan si jer si životom dotaknuo nešto što si pročitao u visokoj književnosti. Can it be that one day (off it goes), that one day I simply stayed in (in where?) instead of going out, in the old way, out to spend day and night as far away as possible? (It wasn't far.) Perhaps that is how it began. You think you are simply resting (the better to act when the time comes, or for no reason) and you soon find yourself powerless ever to do anything again. (beckett, unnamable) ali nije tako loše, jučer je bio dokumentarac o rocku sedamdesetih - pink floyd, velveti, genesis, bowie i roxy music :D |
|
nije mi fino, potentno i zaokruženo DOBRO već dva tjedna. pa dobro, sad kad sam to napisala ne doima se tako strašno (kao što je). zlo mi je pa se bojim da će mi biti tako cijeloga života i da nikad više neću moći biti sama jer trebam majčinsku figuru da je trebam. da smiruje. probudim se i u kuhinji dobijem refleks povraćanja, no kako ništa ne uspijem jesti, ne uneredim se a kuhinja i dalje blista. zatim mi srce i cijela utroba počinju nabijati ritmom potpaljenim adrenalinom jer zašto mi je zlo? što ne valja? zašto još uvijek osjećam prste? sad nožne. sad ne. pa opet. lupus? rak? nalazi su dobri, ponavljaj. ok, ali su limfociti mrvicu povišeni. UNUTAR INTERVALA SU I ISTI DAN SI DOBILA TEMPERATURU OD 39.6 te vjerojatnu dijagnozu gripe. s gripom možemo živjeti i jesti i nećemo provesti život u instituciji. ali što ako se varaju? često se varaju. opet mi je mučno od kopkanja. ležim, ne mogu ništa raditi. jučer sam si digla paniku jer mi je prst na jednoj ruci bio dosta manji od parnjaka. moj ubogi atrofirani prst muci muci. da bih na kraju skužila da uspoređujem srednjak i prstenjak. u pol jedan ujutro pred svjetlošću ekrana, ja proučavam prste u potrazi za degenerativnim promjenama prestani ili prestanem raditi si to već jednom. a možda je ipak lupus, kaj ja znam. danas sam shvatila da je to mehanizam. (uvijek se nadaš da je nešto psihološki, sve dok ne shvatiš da je to psihološki još teže kontrolirati). jedna velika stvar koje se bojim i koju moram raditi a ne radim jer me koče druge stvari i brige (počelo je s boli u prstima i mojom google dijagnozom lupusa) sustavno i ciljano pronalazim neki drugi stresor za distrakciju jer stres se stresom izbija. ne stojim na mjestu nego se, dakle, mlatim. moram odmarati od gripe, a ne misliti. ne ne ne. a malo je komično. kad ovo prođe... (mislim, ja nemam potrebu za kavom više, kamoli alkoholom. hranu ne bih ni spominjala). pa ja mislim da bih mogla postati dobra zaokružena osoba! i ne, ovo nije trudnoća :)) |
|
I see you're leaving me and taking up with the enemy The cold comfort of the in between A little less than a human being A little less than a happy high A little less than a suicide The only things that you really tried This is not my life It's just a fond farewell to a friend It's not what I'm like It's just a fond farewell to a friend Who couldn't get things right Fond farewell to a friend This is not my life It's just a fond farewell to a friend ajme, hmmmkanje i mmmkanje na kraju.. opet sam se skršila na jubutubu s elliottom. čitam hemingwaya, na drugoj sam stranici. onda možda nešto i napišem. |
