dići ruku na sebe ili ruke od sebe, što je gore, a što dolje? to su dva legitimna životna izbora, dočim se zdravim smatra lamatati rukama oko sebe ili u obgrljenom stavu savit si tijelo. dakle, očaj. boli me zapaljeni jež u skrovištu lubanje, peče me glava cijeli dan. inače nisam elokventna za opisat bol, kad me zubar pita: a kako te boli, najradije bih mu sažvakala prste i samljela brusilice i zamolila za opis. boli me dostojno i snažno, nisam znala da je moja osoba sposobna proizvesti nešto tako ubojito. temperatura mi je sad ispod 36 stupnjeva, moćni gugl reče da bi mogla bit sepsa, moja hipohondrija odaje počast brazilskoj misici.
namirisala sam si jastuk muškim parfemom jer se od toga osjećam manje usidjelički bijedno (not that there's anything wrong with that). mali trikovi divnih gubitnika. toliko toga što moram napravit jer sam trijumfalno probila sve rokove a vegetiram nadajući se da će me otrovati živa, živ živ. mentalne ralje traže nešto novo, čega nema na vidiku. npr. egzibicionistički blog s visokim stupnjem samootkrivanja. ponestaje mi genijalnih mrtvih ljudi. prehladno je za avanturistički duh i moje izlaženje iz stana/sranja. jučer sam se 4 puta obukla i obula ali nisam mogla izaći. radije sam legla i razmišljala o svom životu, vozeći imaginarni bicikl do upale mišića.
jedan osrednji hrvatski pisac je rekao da će nam obična i zamorna sadašnjost jednom postati dobra priča i inspiracija.
možda oće. najzanimljivije što sam prošle godine radila - išla kod nepoznte osobe/transvestita doma pa me učio rukovati katanom koju čuva ispod kreveta. onda sam sjedila u kupaonici i čekala s njim da mu se osuši tuš na očima. popravljala mu vlasulju. dao mi je lekciju iz ženstvenosti. osjećam se prljavo i nepošteno pričajući to jer jednim dijelom sam bila tamo zbog avanturizma i potencijalne priče, ali ne radimo li sve zbog toga? barem ono vrijedno pamćenja. ha. spontanost, samo se baci.. da se bacim bez kontrole, mislim da bih samo potonula.
imam jednu prijatljicu s kojom se sad čujem za rođendane samo. prije je živjela kvart do mene i iako se nismo ni tada često viđale, utješno je bilo znati da je tamo ili proći pored njene zgrade noću (nisam frik, zbilja je usput:)) u nekoj šetnji, u koje trenutno ne idem jer na putu krepana mačka od jeseni. sjećam se da sam joj prije nekoliko godina dolazila s ljubavnim nedoumicama, žureći se natrag da se stignem depilirati prije spoja i tada mi je život bio kao felicity serija. zanimljiv i dražesno frustrirajući. sad sam kao mlađahan zametak psihičke bolesti koja će procvjetat do proljeća ak se ne trgnem. rukama, lamaćući. umjesto felicity, glupi kvaziart film. toliko stvari mi je propalo a mene nije (bilo) briga.
stari post jer sam prije znala postojat :(
(obožava govoriti o sebi i citirati se mjesecima nakon toga.
to je kao repetitivno razmazivanje pekmeza na kruh
možda želiš da te drugi poližu?)
naime, ja sam ti šlagiran
radio sam u mercedesu. moj unuk radi u čakovcu. koliko imaš godina? 18?
tako su mi danas udvarali iako mi nisu udvarali no mogu se pretvarati da bi im to bila nakana zapodijevanja razgovora da su mlađi barem 30 godina i da im jaukavoj supruzi upravo ne namještaju kuk, no to je drugi slučaj jalovih koketerija – mora se zabilježiti mi je službenik u plinari dao frutabelu nakon što se razjaren obrecnuo na mene da šta ja oću a ja, umjesto da kažem - mjesec dana fizičke a ne samo duhovne osame, trpeljivo odvraćam: ali ja sam samo teklič i činim to za djecu dakle kriva sam osoba, onda se smekšao i sav se snuždio za svojom plinskom stolicom i na kraju, ulupavši frustraciju na tastaturi i bez prijekora obavivši administrativni posao, posegnuo u ladicu i pružio mi čokoladicu uz fusnotu: jer sam bio grub, zar ne, nisam li bio pregrub? ja sliježem ramenima jer me zaista boli odrezani, sad već posve gnjili krajnik kakvim tonom mi se obraćaju kad dižem račune, stoga važem što kazati sljedeće: ma niste, naviknuta sam ja na to, odbacujem jer ionako izgledam kao ispaćeno dijete s bogatim, baroknim kolobarima koji se stežu oko očiju, ako kažem da bili ste grubi, neopisivu brutalnost ste nanijeli mojem nježnom biću koje jedva doseže do nadzemlja, ispalo bi jako njemu, službenikmenu, ugađajuće, a ja bi bila manje tough s takvom ženskastom snishodljivošću, da kažem niste bili pregrubi, opet bih se uvukla u igru, on bi bio u prilici da mi veli ma jesam, jesam, ja bih rekla, ma kakvi, niste, niste, ma jesam, ma niste a-a pokazat ću ja vama šta je grubo i iščupala mu spojene obrve, doista, trebalo je odbaciti sve te razmigoljene puteljke i reći pa nema veze, sve u redu doviđenja i hvala na čokoladici i ništa, ništa na njegovo oprostite, oprostite još jednom, učinio sam to jer sam mizantrop i najradije bih vas sve samljeo pa strpao u komoru a potom vam naplatio račun za prekomjernu potrošnju plina i prekoračenje u nenaplatnu zonu jer je božanska valuta mana, a danas imamo kroasane i čokoladne puslice
Utonula sam u sigurnosnu klupicu podalje plinare, sažvakala milodar isprike u jednoj kontrakciji jednjaka i otisnula se opet na asfalt - imam taj šarm nedorađenog tijesta, zagorjelog, teško pada na želudac, ali pada, pada
Post je objavljen 25.01.2009. u 22:23 sati.