Marketing
penjanjem do Živca
vraćajući se iz dućana, hodala sam iza žene koja mi je djelovala jako bolesno, usukana i ispijena, blijeda, upalih obraza. imala je vrećicu punu žarulja. možda imaš neku terminalnu bolest, život ide preko toga, žarulje krepavaju. ljušti nam se zaštitna iluzija nedodirljivosti. ne želim takav seinfeld george ali dijelim njegovu svijest o smrtnosti.
ja pored nje, umjesto da si na naponu snage projektiram velebnu budućnost, trujem se mislima o reumatskim artritisima ili lupusu. posramljena. (još uvijek ne mogu zamisliti da ću imati 50 godina, ako budem dovoljno sretna da doživim, bez suvišne patetike, od svih vijesti, čini mi se nevjerojatnim uspjehom zaći u duboku starost) ne želim nikakav hrabriji zaključak izvest jer je sve zvuči ružno i obit će nam se u glavu. netko je bezobrazan prema tebi pa ga u sebi označiš s glupa kravo a u čijim glavama ti mučeš, pa i nije te briga. mama misli da sam trebala prevazići takve misli s pet godina, s dvadeset više, vrijeme da počnem razmišljati o djeci i dionicama i nositi cipele na petu i ono što viđam na filmu gdje se scene s lakoćom izmjenjuju. ne mogu se otarasit dojma da je sve to gluma, a užasno mi idu na živce prosvijećeni ljudi invazivne mudrosti koji bi se složili sa mnom pa perverzno uživam u popularnoj kulturi, uljima za kosu i slikama eve green :(
JERRY: Can't you at least die with a little dignity?
GEORGE: No I can't. I can't die with dignity. I have no dignity. I want to be the one person who doesn't die with dignity. I live my whole life in shame. Why should I die with dignity?
:))
Post je objavljen 23.01.2009. u 19:09 sati.