|
tako se bojim tako se bojim. ovako. nacrtala bih ogroman krug u zraku, nastao bi plameni obruč bojim se ove noći da opet neću moć spavat i da će me sve peći i boljeti bojim se da mi je nešto više od ovog lijepog neurotskog poremećaja, iako je svima jasno da osoba koja dođe i kaže prestravila me misao da možda imam psihozu nema istu neg anksiozni bućkuriš što mi je rečeno ali moram nešto mislit da se zakopam bojim se svake svoje misli, a sve moje misli su odjevene da ubiju. tek tako, jer mogu. ja mala i bespomoćna beba zamotana u višeslojni užas možda bih mogla plakat ili izvrištat se no toliko sam omamaljena da si ne osjećam tijelo. no radije puštam ajkulicama da me grickaju. trgni se lutku jer ćeš se strgat |
24.02.2009., utorak
|
ja sam mesnati akvarij s ajkulama. pronašla sam napokon svoj glas ali mi je izjeo glavu     |
16.02.2009., ponedjeljak
|
ovako. jučer sam uspjela napokon zaspati uz 1 cijelu tabletu dok me jutros ponovo ulovio nemir jer sam očekivala i strepila plašeći se budućnosti koja bi mi mogla doći glave. osjetiš pri dnu kralježnice kako počinje tinjati i preplavi te do ramena (ali ključno je ne dozvoliti mu da ti dođe do glave). doručak sir i kruh te potom purgativni refleksi, pa pola tablete i onda opet san. stalno ta uznemirenost i treperenje koje treba držati ispod kritične točke sve dok se sasvim ne umiri. othrvati se. mislim, i prag je pio potopljen pa je sad ok. |
14.02.2009., subota
|
nisam mislila da ću doći dovde gdje sam sad i imati upalu misli te živaca i bit na terapiji koje ne djeluje dovoljno brzo i dobro s osjećajem da nikad neće bit bolje, spavat ali bez sna s mamom u krevetu jer tada su napadaji panike manji i i osjećat struju u svim dijelovima tijela i vjerovat jedino u tablete. htjela bih da me pošalju neurologu za svaki slučaj al kažu da sam hipohonar/ sa svim simptomima kažem ja a onda a onda me razuvjeravaju no ja se još nadam da će dr. poslati neurologu me/ nakon fizičkog oboljenja satre ono najteže - strah od ludila da se nikad neću riješit tog osjećaj kao jedan zaražen pas koji te grize i trese iznutra i čim legenš peče te koža i probadaju prsa i cijelo vrijeme kad si budan previše sati u danu misliš o tome, misliš o nečem drugom, misliš o psihozi pa misliž o sklerozi pa opet iznova. misli pozitivno, kažu mi, a da mogu išta sažvakat, možda bih to i progutala. činjenice: nikad se nisam ovako osjećala jer u jednom trenu nisam imala kontrolu nad prislinom mislima što je sad buknulo u tijelu i treperim. noću je najgore. |
