Kiltovi na vjetru https://blog.dnevnik.hr/lunachick
četvrtak, 23.01.2014.
Ne serite po javnim površinama!
Mislim da je pitanje vremena kada će takvi znakovi ugledati svjetlo dana! Barem u Škotskoj! Nisam majka i na ovaj „problem“ gledam iz čisto higijensko-ljudske perspektive. Stara nas je uvijek učila da se popiškimo i pokakamo prije izlaska i da, ako nas i stisne, lijepo pričekamo dok roditelj ne pronađe prvu školjku u neposrednoj blizini. No ovo društvo očito izbacuje na površinu čitav niz „modernih roditelja“ koji smatraju kako su pravila normalnog ponašanja tu – da se krše jer se radi o njihovom zlatu koje nema zadrške glede pražnjenja crijeva i mjehura.
Ponedjeljak, radno jutro usred kvarta, ljudi odlaze na posao, a ja trčim u obližnji šoping centar po mlijeko (nadam se da kužite onaj osjećaj kada skuhaš kavu, pogledaš u frižider i uz psovku zaključiš da je netko od ukućana vratio prazni tetrapak na policu). Na samom ulazu u centar tipična škotska mama i njena prijateljica puše i neuspješno zaklanjaju podeblji curetak od nekih 6-7 godina od zgroženih pogleda. Mala trga pločnik mlazom, bez beda, veselo bulji u nebo i nekaj si pjeva. Trag mokraće prelazi nogostup i ljudi moraju preskakati preko zlatne rijeke. Nevjerojatno!! Nemre me nitko uvjeriti da je to normalno. Da sam to napravila sa svojih sedam godina, mama bi mi opalila čušku, gurnula nos u lokvu i zaključala me u sobu do mature! Ove dvije, s čikom u lampama ni ne primjećuju da je mala gotova i da je mama mora „zakopčati“ pa klinka sa spuštenim hlačama viče: „Maaamaaaaa, goootooovaaaa saaaam!“ Prisjela mi je i kava i mlijeko! Mislim ono - pa nije da u cijelom jebenom šoping centru nema WC-a! Krasan prizor usred bijela dana, a ja još nisam ni okusila dnevnu dozu kofeina.
Druga scena dogodila se samo nekoliko dana poslije, u parku izvan grada, na par koraka od izviđačkog doma, šetnice i parkinga. Majka je zaustavila auto na nepropisnom mjestu, izvadila dijete, skinula mu hlače i gače, podigla ga i zajedno s njim čučnula dok je mališa radosno migoljio u njenim snažnim rukama i, bez obzira na prolaznike, iz sebe izbacio poveću kobasicu na zelenu površinu! Nije mater od jučer, očito ima iskustva u tome jer ga je uhvatila ko sumo borac, preklopila ga, malo stisnula i klinac je začas „obilježio teritorij“. Moja šogorica, bez dlake na jeziku, u prolazu joj je dobacila:“You're disgusting!“ ali opet, majku to nije cukalo ni pet posto. Mali princ je veselo utrčao u auto, a majka se nije udostojala niti zagrnuti „braun jahtu“ svog junaka!
Jedina dobra stvar u ovakvim slučajevima jest činjenica da ovdje postoje službenici za okoliš koji hodaju po gradu i kažnjavaju ljude kada pljunu žvaku na pločnik! Hm well, žvaka je, nakon ovih iskustava, goli „drek“ naspram ovoga! Ako za hračak plaćate pedesetak funti na licu mjesta, kakve bi kazne trebale biti za izbacivanje toksičnih proizvoda iz ljudskog probavnog sustava? Ovim bi roditeljima barem trebalo dati do znanja da stave vrećicu, dvije u džep kada odlaze u šetnju s nasljednikom, poput vlasnika pasa koji uredno kupe izmet svojih četveronožnih ljubimaca! U protivnom, "odgajamo" cijelu vrstu novih seronja bez srama, kulture i osjećaja za higijenu.
Sljedeći puta kada hodate po prekrasnim škotskim proplancima, tu i tamo obratite pozornost na „nagazne mine“ u travi. Nije svaka pseća!
Jedna prigodna (nismo imali mobitel pri ruci kako bi obilježili gore navedene situacije)! Nije park, niti šoping centar, al' je zračna luka (s bezbroj WC-a na svakom ćošku):
ponedjeljak, 13.01.2014.
Đukac u raketi!
Tako bih ja nazvala tu kompaniju na našem lijepom jeziku! Naime, do sada sam bila relativno zadovoljna firmom Rocket Dog. Nije srceparajuće skupa ko Doc Martens, ali ni žalosna ko Borovo pa nekako prezimim u njihovoj obući. No, ovaj puta je kap prelila čašu!
Znate onaj feeling dok se osjećate jadno, isprcano i izigrano i jednostavno skužite kako je ovo taj dan! Dan kada ćeš napokon napisati svoju prvu žalbu! Nikada se nisam žalila niti jednoj firmi na lošim i faličnim proizvodima. Stara je jednom pronašla osušenu jabuku u poplunu, pitajući se danima kaj je to žulja kod nogu, dok nije uzela škare i otvorila poplun. Teta za mašinom očito nije imala vremena za gablec. Pronašla sam i veliku, crnu dlaku usred sira (ne želim odavati ime firme da ljudima ne zgadim proizvod), konac u jetrenoj pašteti, poveću, spaljenu rupu na unutrašnjoj strani perjane jakne (čudnog li mjesta za gašenje čikova) i nekakvog vanzemaljskog kukca (velika Predator-glava, malo tijelo) u poznatom brendu koji proizvodi sokove u lijepoj našoj! I šutjela sam cijelo ovo vrijeme.
Uvijek sam mislila da su ljudi koji se previše žale samo obični, razmaženi no-liferi. No, očito sam i ja 'too old for this shit' da toleriram svako sranje u životu. Valjda to dolazi s godinama. Jebi ga, uvijek sam s upitnikom na čelu gledala one babe u trgovinama koje vraćaju kutiju s keksima jer je „malo oštećena“. Get a life, stara, pa kaj ti cijeli dan samo gledaš kak buš zajebavala tu jadnu blagajnicu koja, za razliku od tebe, nema vremena ni pojesti taj usrani keks! No, evo, ovo pišem nakon što sam napisala svoje prvo pismo kompaniji koja proizvodi relativno ok cipele...do sada! Subject maila bio je: VERY DISAPPOINTED CUSTOMER!
Nakon više od deset godina rada na upravno-pravnim mjestima, pun mi je kufer pisanja sterilnih pisama tipa „Poštovani, javljam vam, ovim putem, bla, bla, bla...“ Ovaj puta sam pisala kao pošten, jadan, sjeban kupac, drito u glavu! I još sam na kraju dodala dubokoumno pitanje – kuda ide ovaj svijet ako pošten čovjek više ne može kupiti dobru cipelu za 65 funti? Napomenula sam kako je dotična desna cipela otkazala poslušnost baš na dan kada sam imala intervju za posao učitelja yoge u jednoj od najpoznatijih teretana u gradu.
Naglasila sam i da je vremenska prognoza bila uobičajena za Škotsku – vjetrovito i kišovito. Kombinacija koju najviše mrzim! Tako sam ja odradila intervju s pola litre hladne, prljave vode u čizmi, pitajući se hoću li ostaviti trag za sobom ko da sam se upišala od straha. Pokušala sam prigušit „šljap, šljap“ zvuk, hodajući polako i graciozno dok mi je tip pokazivao prostorije i pričao o povijesti teretane.
Ko zna, možda sam dobila posao jer se tip smilovao jadnoj pokisloj ženi, s rupom na cipeli i čeličnom voljom da se pojavi na razgovoru bez kišobrana i gumenih čizama (da, svi ih tu furaju bez beda). Da skratim priču, iz Rocket Doga su mi odgovorili da, iako je prošlo dva mjeseca od kupnje, svratim u trgovinu u kojoj su čizme kupljene i raspitam se o vraćanju falične robe. Na to sam se samo nasmijala, ko prava Hrvatica koja ne vjeruje ni Bogu, ni vragu, a kamo li nekoj firmi koja tvrdi da bi ti netko mogao povratiti novac ili dati nove čizme nakon dva mjeseca nošenja.
No, moja me škotska obitelj uvjerila da ih moram vratiti. Kojeg li srama. Ne znam zašto smo mi tak zajeban narod pa od nikoga nikad ne očekujemo ništa previše pozitivno. Baš smo sarkastično-cinično-nevjerni! Ali eto – upakirala ja čizmice u torbu, dobila potvrdu od banke o transakciji (naravno da sam samo par dana prije spoznaje o rupi na čizmi bacila račun) i spremna na svađu s napirlitanom prodavačicom – uletila u trgovinu.
Dragi me uvjeravao putem kako nikoga ne bude trebalo uvjeravati i priču, niti koristiti bilo kakav „pristup“, ali kaj možeš kad smo u domovini stalno navikli na opravdavanja, prepirke i borbe s vjetrenjačama. Zapravo, desilo se nešto sasvim suprotno. Curička na blagajni s najljepšim osmjehom samo je pozvala šeficu koja je nabacila još veći osmjeh, uz duboke isprike (iako sam čizme nosila puna dva mjeseca) obje su zaključile kako se to nikako nije smjelo desiti. Pitaju one mene želim li nove ili povrat novca, a ja – u šoku! Čak sam se osjećala malo kriva jer sam cipele nosila svaki dan.
Vratile mi one puni iznos i još mi se par puta ispričale. Moj stari bi rekel – fakat si dobro prošla, iznosila čizme pola zime, malo ih sjebala i dobila lovu natrag! E to je poso! Od sreće sam odmah svratila u Doc Martens i kupila nove! Oprosti mi, dragi doktore, znam da nisam dovoljno bogata da kupujem bilo što jeftinije od tvojih proizvoda. S martama si ipak siguran...i siromašan. Nikad više đukca u raketi, bem vam Lajku!
| < | siječanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Veljača 2016 (1)
Svibanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (3)
Opis bloga
Nakon podosta godina provedenih u sigurnoj i toploj Lijepoj našoj, ova je žena odlučila ostaviti posao u državnoj firmi, uhodani plesni studio i miran život u podravskoj preriji, strpati 20 kila života u kofer te se uputiti u uzbudljivu avanturu zvanu Škotska! Naravno, ljubav je odigrala glavnu ulogu! Sve ostalo su...nijanse! ;)
Linkovi
Karma Yoga Edinburgh
Plesni studio Jump, Croatia
Karma Yoga Edinburgh - facebook page
Pay it Forward Scotland