Marketing
Đukac u raketi!
Tako bih ja nazvala tu kompaniju na našem lijepom jeziku! Naime, do sada sam bila relativno zadovoljna firmom Rocket Dog. Nije srceparajuće skupa ko Doc Martens, ali ni žalosna ko Borovo pa nekako prezimim u njihovoj obući. No, ovaj puta je kap prelila čašu!
Znate onaj feeling dok se osjećate jadno, isprcano i izigrano i jednostavno skužite kako je ovo taj dan! Dan kada ćeš napokon napisati svoju prvu žalbu! Nikada se nisam žalila niti jednoj firmi na lošim i faličnim proizvodima. Stara je jednom pronašla osušenu jabuku u poplunu, pitajući se danima kaj je to žulja kod nogu, dok nije uzela škare i otvorila poplun. Teta za mašinom očito nije imala vremena za gablec. Pronašla sam i veliku, crnu dlaku usred sira (ne želim odavati ime firme da ljudima ne zgadim proizvod), konac u jetrenoj pašteti, poveću, spaljenu rupu na unutrašnjoj strani perjane jakne (čudnog li mjesta za gašenje čikova) i nekakvog vanzemaljskog kukca (velika Predator-glava, malo tijelo) u poznatom brendu koji proizvodi sokove u lijepoj našoj! I šutjela sam cijelo ovo vrijeme.
Uvijek sam mislila da su ljudi koji se previše žale samo obični, razmaženi no-liferi. No, očito sam i ja 'too old for this shit' da toleriram svako sranje u životu. Valjda to dolazi s godinama. Jebi ga, uvijek sam s upitnikom na čelu gledala one babe u trgovinama koje vraćaju kutiju s keksima jer je „malo oštećena“. Get a life, stara, pa kaj ti cijeli dan samo gledaš kak buš zajebavala tu jadnu blagajnicu koja, za razliku od tebe, nema vremena ni pojesti taj usrani keks! No, evo, ovo pišem nakon što sam napisala svoje prvo pismo kompaniji koja proizvodi relativno ok cipele...do sada! Subject maila bio je: VERY DISAPPOINTED CUSTOMER!
Nakon više od deset godina rada na upravno-pravnim mjestima, pun mi je kufer pisanja sterilnih pisama tipa „Poštovani, javljam vam, ovim putem, bla, bla, bla...“ Ovaj puta sam pisala kao pošten, jadan, sjeban kupac, drito u glavu! I još sam na kraju dodala dubokoumno pitanje – kuda ide ovaj svijet ako pošten čovjek više ne može kupiti dobru cipelu za 65 funti? Napomenula sam kako je dotična desna cipela otkazala poslušnost baš na dan kada sam imala intervju za posao učitelja yoge u jednoj od najpoznatijih teretana u gradu.
Naglasila sam i da je vremenska prognoza bila uobičajena za Škotsku – vjetrovito i kišovito. Kombinacija koju najviše mrzim! Tako sam ja odradila intervju s pola litre hladne, prljave vode u čizmi, pitajući se hoću li ostaviti trag za sobom ko da sam se upišala od straha. Pokušala sam prigušit „šljap, šljap“ zvuk, hodajući polako i graciozno dok mi je tip pokazivao prostorije i pričao o povijesti teretane.
Ko zna, možda sam dobila posao jer se tip smilovao jadnoj pokisloj ženi, s rupom na cipeli i čeličnom voljom da se pojavi na razgovoru bez kišobrana i gumenih čizama (da, svi ih tu furaju bez beda). Da skratim priču, iz Rocket Doga su mi odgovorili da, iako je prošlo dva mjeseca od kupnje, svratim u trgovinu u kojoj su čizme kupljene i raspitam se o vraćanju falične robe. Na to sam se samo nasmijala, ko prava Hrvatica koja ne vjeruje ni Bogu, ni vragu, a kamo li nekoj firmi koja tvrdi da bi ti netko mogao povratiti novac ili dati nove čizme nakon dva mjeseca nošenja.
No, moja me škotska obitelj uvjerila da ih moram vratiti. Kojeg li srama. Ne znam zašto smo mi tak zajeban narod pa od nikoga nikad ne očekujemo ništa previše pozitivno. Baš smo sarkastično-cinično-nevjerni! Ali eto – upakirala ja čizmice u torbu, dobila potvrdu od banke o transakciji (naravno da sam samo par dana prije spoznaje o rupi na čizmi bacila račun) i spremna na svađu s napirlitanom prodavačicom – uletila u trgovinu.
Dragi me uvjeravao putem kako nikoga ne bude trebalo uvjeravati i priču, niti koristiti bilo kakav „pristup“, ali kaj možeš kad smo u domovini stalno navikli na opravdavanja, prepirke i borbe s vjetrenjačama. Zapravo, desilo se nešto sasvim suprotno. Curička na blagajni s najljepšim osmjehom samo je pozvala šeficu koja je nabacila još veći osmjeh, uz duboke isprike (iako sam čizme nosila puna dva mjeseca) obje su zaključile kako se to nikako nije smjelo desiti. Pitaju one mene želim li nove ili povrat novca, a ja – u šoku! Čak sam se osjećala malo kriva jer sam cipele nosila svaki dan.
Vratile mi one puni iznos i još mi se par puta ispričale. Moj stari bi rekel – fakat si dobro prošla, iznosila čizme pola zime, malo ih sjebala i dobila lovu natrag! E to je poso! Od sreće sam odmah svratila u Doc Martens i kupila nove! Oprosti mi, dragi doktore, znam da nisam dovoljno bogata da kupujem bilo što jeftinije od tvojih proizvoda. S martama si ipak siguran...i siromašan. Nikad više đukca u raketi, bem vam Lajku!
Post je objavljen 13.01.2014. u 22:27 sati.