Lullaby i doživljaji

Danas mi je bivši dragi tijekom našeg sad već ne znam kojeg po redu susreta i našeg seksa poznatog po novoj pozi svaki put kad se nađemo rekao da sam ovisna o seksu. Ja?! Ovisna?! I to o seksu. Je li moguće??
Da moguće, je,ali budući da se ne mogu zamisliti da diram ikoga drugoga, a pogotovo da „ljubim“ kako to moj anđel kaže, njihovog malog, zaključujem da sam ovisna samo o seksu s bivšim. Je li to dobro? Nije. Ja se još uvijek jednim dijelom nadam da ćemo mi kad-tad biti zajedno,ali s njegove strane totalno ne znam na čemu sam. Jedan dan me ubije u pojam i odlučim da više nikada ne želim stupiti u kontakt s njim i razmišljam kako ću mu blokirati pozive, poruke i sve ostalo, ali već slijedeći trenutak pomislim na to kako ne bi mogla bez iščekivanja njegove poruke i pitanja: „Kad ćemo se mazniti?“ To me totalno uzbuđuje.
Zašto sam ovisna o seksu baš s njim? Zato što čovjek totalno zna što treba napraviti. Ne pita, radi po svom i to upravo ono što me napaljuje. Pipkanje, lizanje, grickanje, naprijed, iza, sa strane…
Jedno od najboljih iskustava je bilo cjelovečernje udaranje poslije zajedničkog tuširanja. Pod tušem smo se malo napaljivali i dirali se, a onda me bivši dragi okrenuo bez riječi i stavio mi „malog“. Jedva smo stigli do kreveta, a onda je tek počela uživancija. Jao….
Gotovo tri sata čistog seksa. Pa zar se može poželjeti nešto bolje?? Kakvi novci, kakvi bakarači! Kada imaš nekog tko te savršeno zna zadovoljiti i s kojim ćeš uživati svaki put kada te dotakne, nikakvi novci to ne mogu zamijeniti. Tako sam ja na primjer shvatila da ne bih mogla nikako biti sponzoruša. Ne pale me novci, pali me bivši.Tjedan dana poslije se prisjećam pojedinih trenutaka. No, ipak svaka ženska osoba prije nego što počne neku ozbiljnu vezu s muškarcem, dobro razmisli kakvu budućnost može imati s njim i što joj on može pružiti. Ukoliko je osoba na rubu švorca, to znači da nije sposobna brinuti se za sebe,a posebno za nekog još pored sebe i taj odmah dobiva crveno svjetlo. Isto tako ne mora značiti da treba voziti najnoviju bemburu, pasata ili audija da bi se moglo s njim uživati.
Muškarci trebaju naučiti zadovoljiti svoje ženske polovice i vratit će im se duplo više!!

U uvodu svoje knjige „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“ Vedrana Rudan objašnjava situacije u kojima se žena smatra kurvom i bez cenzure govori o škakljivim temama. Budući da preferiram knjige sa seks tematikom, knjigu smatram izuzetno zanimljivom iako se ne slažem s nekim dijelovima i mislim da su suvišni, a to je primjerice dio u kojem se spominje politika.
Ne znam da li je spisateljica politiku uvrstila vodeći se onom starom „Politika je kurva“ zbog naslova knjige ili je razlog nešto drugo. No, ja izostavljam politiku iz ovog posta. Prošle godine moj dragi bivši u žaru jedne rasprave pitao me je:
„Znaš li ti koja je cura kurva?“
„Koja?“ – zbunjeno sam pitala.
„Pa ona koja nikome neda.“- odgovorio je.
Upravo to navodi i Rudan i kaže kako je žena kurva napaljuša kad odbije muškarca koji sjedne pokraj nje pa joj kaže da ima ono što ona treba. Pimpilinića kojeg nose među nogama, u prijevodu. U potpunosti se slažem s ovime! Zašto se muškarcima sve vrti oko njihove „Stvari“ koju jedva čekaju uvaliti prvoj hodajućoj „Rupi“ i zadovoljiti svoju nepresušnu potrebu za seksom?! Isto tako je istina da muški najčešće razmišljaju „donjom glavom“,a ne gornjom. Važno im je da bilo što poseksaju u trenutku kad im se ona stvar digne. Ne razmišljaju da li to što skače po njima, po čemu oni skaču i čija im se glava nađe među nogama, uopće liči na osobu i da li ima imalo mozga! Valjda im višak tekućine u tijelu zablokira mozak pa tek nakon erekcije uspiju progledati i shvatiti što su upravo poševili. Nakon toga im se prijete da ako slučajno nekome kažu da su bili zajedno, jer bi im njihovo muško dostojanstvo bilo narušeno, reći će svima da su ih udarali za neku siću. Jao, jada!
Mislite li da su muškarci monogamna bića? Mislite li da su žene monogamna bića?
Ja ne.
Naši muškarci zasigurno preklinju dan kada su se rodili u ovoj državi koja ne podržava poligamiju. Ne treba njima nebeski raj! Njima treba dopust da doma imaju 5-6 žena i da uz to sa strane mogu udarati koga hoće i kada hoće i za njih je raj ostvaren.
Zašto su supruge naporne?
Upravo zato što su dosadne pitanjima gdje si bio, što si radio i s kim. Najbolje žene i supruge su one koje se prave da ništa ne vide i ne čuju i brinu se doma o potomku gada kojeg će dragi tata naučiti da krene njegovim stopama. Većina muškaraca jednostavno ne može biti vjerna (barem oni koji na nešto liče).Oženivši se prividno su sretni par mjeseci dok ne napumpaju ženu i kad shvate da moraju bez seksa živjeti duže vrijeme, jednostavno polude. Spermići im postanu hiperaktivni i jednostavno žele van pod svaku cijenu. Gazdi jadničku nije dovoljna njegova „desanka šakić“ već mora hitno potražiti nešto rupičasto i da hoda na dvije noge!
Najviše mi se sviđa ona tete Rudan i teorija dobre stare Žuži Jelinek: „Žena će oko sebe širiti mir i dobro ako uvijek muškarcu na njegovo dizanje odgovori svojim širenjem.Ona je igla, on konac. Muškarac ima pravo na druge igle uz onu službenu, ali svaka službena igla zna da će zauvijek zadržati svoj konac ako se bude stalno smiješila, kuhala, dizala noge, mijenjala poze, držala vodu u ustima…“
Kako naša Žuži kaže, moraš mužu dati pikice uvijek i svagdje inače će on naći drugu pikicu!
Upravo ta teorija pomogla mi je zadržati bivšeg kojeg još uvijek obožavam (kao što ste mogli primjetiti iz svih mojih postova) u svojoj blizini. On je moj konac i jako dobro se snalazi u toj ulozi i ja drugi konac ne želim dok imam njega.
Želim uvijek biti njegova igla!
Lullaby

Subota.
Ovaj post će biti nešto drugačiji od mojih prethodnih.
Ustala sam se ranije kako bi se uspjela na vrijeme spremiti za put u susjedni grad gdje sam trebala odvolontirati par sati za pomoć beskućnicima. Da,kada nemam ništa pametnije, nastojim utrošiti dio svog slobodnog vremena na pomoć ostalima inače bi se osjećala totalno beskorisno.
I tako nakon što sam se dobrano smrznula, unatoč pokojoj žgoljavoj proljetnoj zraci sunca, krenula sam s kolegicom natrag put Osijeka žureći na vlak kako bi stigla u svoje rodno mjesto. Na svom isprintanom voznom redu, odabrala sam najbliže vrijeme polaska vlaka, no došavši na kolodvor shvatila sam da subotom ne postoji vlak koji vozi u to vrijeme. Krasno! I ništa! Preostaje mi čekanje od jedno sat i po' vremena do idućeg vlaka.
Sjednem ja tako na klupicu u čekaonicu i prihvatim se svoje knjige. Barem da se pravim kao da ću nešto naučiti dok mi ispred nosa neprestano prolaze svakojake pojave u ljudskome obliku. Sjedim ja tako poprilično dugo, kad se kraj mene stvori neka spodoba od dečka praveći se da kao proučava vozni red na zidu iznad mene. Nakon dvije sekunde obrati mi se pitanjem:
- E jel znaš ti kad ima vlak za XXXXX?
Da se razumijemo, vlak za to mjesto uopće ne postoji već mu je to bio kao neki pokušaj uletanja i počinjanja razgovora sa ženskom osobom. To je kao da te netko pita: Hej,a kad ide vlak za Kelešinku? Gledam ja, tko je tu sada lud, a tko blesav! Nikad čula da postoji vlak za to mjesto,ali ajde, lijepo ja njemu odgovorim da neznam i da se raspita na blagajni. Odlazi čovjek do blagajne i za sekundu se vraća s izlikom da nema djelatnika i da će pričekati.
- Dobro - kažem i nastavim čitati svoju literaturu. Nisam uspjela rečenicu pročitati do kraja kad čujem:
- E? Ajd ideš samnom na kavu!
TRŠŠŠ! K'oda me netko lopatom tresnio po glavi, tj. ovo pitanje mi je sjelo K'o budali šamar. Čovjeka prvi puta u životu vidim,a on mene zove na kavu. Neznam ni kako se zove, da li je neki luđak, ubojica....What the...???
- Ma ne mogu, di ću sad ovoliko stvari vući za sobom, drugi put, hvala. - rekoh
- Ma ajde samnom na kavu, tu je blizu kafić! - uporno nastavlja.
Sad mi već postaje neugodno. Neznam kako da ga odbrusim na lijep način.
- Ne mogu stvarno, nikuda ja ne idem.
Nakon što je vidio da nema neke šanse da ću pristati, nastavlja i dalje stajati i zuriti u ploču voznog reda na zidu. Nakon par sekundi, kada je razmislio što će dalje, sjeti se i zureći i dalje u vozni red pita:
- E? Smijem sjest?
Još jedan trššš! Čovjek ima slobodno mjesto dva mjesta od mene, no on čeka dok ja ne maknem svoj kovčeg od desetak kila i još par torbi dodatne prtljage kako bi se gužvao kraj mene. Radi osobne sigurnosti i poštovanja osobnog prostora pomaknem se što sam dalje mogla i pokušam dalje čitati. Nisam uspjela pročitati rečenicu do kraja kad čujem:
- E? Šta to čitaš? - upita me pomalo agresivno.
- Ma ništa posebno. Nešto za faks - kažem.
Istrgne mi knjigu iz ruku, pročita naslov i na brzinu je prolista,vrati mi knjigu i upita:
- Šta studiraš?
- XXXXXXX - kažem i shvatim da bih trebala biti malo opreznija s davanjem odgovora.
Bilo mi je sve više neugodno u njegovu društvu. Nastavi i dalje gledati u pod smišljajući što će dalje pitati.
- E? Ajd dođi danas do Osijeka. Ajd dođi pa idemo van? - kaže k'o iz vedra neba.
?????????Šta?! Izaći van s ovom osobom jednako je kao baciti se u ruke silovatelju i ubojici. Osjećala sam se kao da nosim natpis: "Dobrovoljna žrtva. Killni me slobodno, ionako sam malo-malo u depri." Ne vjerujem da je čovjek upravo to izgovorio.
- Ma gdje ću van s tobom? Neznam ni kak' se zoveš. I kak misliš doći u Osijek, pa upravo idem doma - zbunjeno i još uvijek u čudu odgovorim.
- Zoran. Kak se ti zoveš? - da mi odgovor na nepoznanicu o svom imenu i pita za moje.
- XXXXXXX - odgovorim i shvatim da sam glupa što sam mu rekla ime.
- A kak se prezivaš? - još uvijek u istom tonu i gledajući u pod, te samo na trenutak okrečući glavu prema meni.
- E to sad nije bitno - uspijem nešto pametnije odgovoriti na ovo pitanje.
Uslijedilo je par sekundi tišine dok dotični nije smislio što će pitati. Bez imalo osjećaja da pita nešto loše, kaže:
- Ajd dođi kod mene u xxxxxx. Bliže ti je iz xxxxx putovati u Os nego iz xxxxx. - hladno predloži nudeći mi smještaj u mjestašcu pokraj Osijeka gdje trenutno živi.
- Hm? Ma da, naravno.
Uhvatio me neki strah. Čovjek smatra da je to sve normalno i da samo tako može pokupiti nekoga i istog dana odvesti kući.Više se ni malo nisam osjećala ugodno u ovome društvu. Vjerujem da bi postao i agresivan da nije bilo ljudi. Uzela sam mobitel i počela pisati poruku u nadi da će dotiči psihijatrijski slučaj shvatiti da je nepoželjan u mom društvu. I taman kad sam mislila da ništa više bolesnije ne mogu čuti i doživjeti od njega, uslijedio je još veći šok.
Dok sam tako sjedila i pisala poruku, spodoba se naglo okrene prema meni i krene kao da će me poljubiti.
Ja u šoku skočim sa stolice i viknem:
- Ne!! Šta je tebi!? - zamišljam već kako vičem i zovem upomoć ako mi se još jednom približi.
On se okrene i par sekundi nastavi buljiti u pod, tiho se i bolesno nasmijavši. Onda se ustane i kaže:
- Idem ja s busom u xxxxxx. Nabavit ću tvoj broj pa ću te nazvati!
Jedva sam stigla dobaciti: "Nemoj", no on je već odlazio prema izlaznim vratima. Ostala sam u šoku stajati i čekati svoj vlak. Ovo je bila moja prva takva situacija i susret s očito psihički poremećenom osobom. Nakon ovoga shvatila sam kakvi se sve ljudi kreću oko nas i da nisam više sigurna šetati sama ulicama. Moja teorija da svi ljudi imaju dobre namjere i da se ovo događa daleko od mene, pala je u vodu. Da li se to može spriječiti? Ili nam ipak ostaje iščekivanje i strah da će nas svakog trenutka netko iza ugla ukokati. Što da je bila večer u nekoj uličici,a ne pola bijeloga dana na kolodvoru?! Vjerovatno bi sada bila hrana šumskim životinjama ili ribama u Dravi.
Imam osjećaj da sam upravo bila u kontaktu s budućim ubojicom koji će svoj bijes i očaj što ne zna kako prići curi iskaliti na nekoj nedužnoj žrtvi. Ubojicom ili silovateljem, a možda i oboje koji će postati glavna uloga u budućim epizodama "Istrage" i "Rekonstrukcije",a još uvijek sam pod dojmom da sam ja mogla igrati također glavnu ulogu,ali ulogu žrtve.

Lullaby