Subota.
Ovaj post će biti nešto drugačiji od mojih prethodnih.
Ustala sam se ranije kako bi se uspjela na vrijeme spremiti za put u susjedni grad gdje sam trebala odvolontirati par sati za pomoć beskućnicima. Da,kada nemam ništa pametnije, nastojim utrošiti dio svog slobodnog vremena na pomoć ostalima inače bi se osjećala totalno beskorisno.
I tako nakon što sam se dobrano smrznula, unatoč pokojoj žgoljavoj proljetnoj zraci sunca, krenula sam s kolegicom natrag put Osijeka žureći na vlak kako bi stigla u svoje rodno mjesto. Na svom isprintanom voznom redu, odabrala sam najbliže vrijeme polaska vlaka, no došavši na kolodvor shvatila sam da subotom ne postoji vlak koji vozi u to vrijeme. Krasno! I ništa! Preostaje mi čekanje od jedno sat i po' vremena do idućeg vlaka.
Sjednem ja tako na klupicu u čekaonicu i prihvatim se svoje knjige. Barem da se pravim kao da ću nešto naučiti dok mi ispred nosa neprestano prolaze svakojake pojave u ljudskome obliku. Sjedim ja tako poprilično dugo, kad se kraj mene stvori neka spodoba od dečka praveći se da kao proučava vozni red na zidu iznad mene. Nakon dvije sekunde obrati mi se pitanjem:
- E jel znaš ti kad ima vlak za XXXXX?
Da se razumijemo, vlak za to mjesto uopće ne postoji već mu je to bio kao neki pokušaj uletanja i počinjanja razgovora sa ženskom osobom. To je kao da te netko pita: Hej,a kad ide vlak za Kelešinku? Gledam ja, tko je tu sada lud, a tko blesav! Nikad čula da postoji vlak za to mjesto,ali ajde, lijepo ja njemu odgovorim da neznam i da se raspita na blagajni. Odlazi čovjek do blagajne i za sekundu se vraća s izlikom da nema djelatnika i da će pričekati.
- Dobro - kažem i nastavim čitati svoju literaturu. Nisam uspjela rečenicu pročitati do kraja kad čujem:
- E? Ajd ideš samnom na kavu!
TRŠŠŠ! K'oda me netko lopatom tresnio po glavi, tj. ovo pitanje mi je sjelo K'o budali šamar. Čovjeka prvi puta u životu vidim,a on mene zove na kavu. Neznam ni kako se zove, da li je neki luđak, ubojica....What the...???
- Ma ne mogu, di ću sad ovoliko stvari vući za sobom, drugi put, hvala. - rekoh
- Ma ajde samnom na kavu, tu je blizu kafić! - uporno nastavlja.
Sad mi već postaje neugodno. Neznam kako da ga odbrusim na lijep način.
- Ne mogu stvarno, nikuda ja ne idem.
Nakon što je vidio da nema neke šanse da ću pristati, nastavlja i dalje stajati i zuriti u ploču voznog reda na zidu. Nakon par sekundi, kada je razmislio što će dalje, sjeti se i zureći i dalje u vozni red pita:
- E? Smijem sjest?
Još jedan trššš! Čovjek ima slobodno mjesto dva mjesta od mene, no on čeka dok ja ne maknem svoj kovčeg od desetak kila i još par torbi dodatne prtljage kako bi se gužvao kraj mene. Radi osobne sigurnosti i poštovanja osobnog prostora pomaknem se što sam dalje mogla i pokušam dalje čitati. Nisam uspjela pročitati rečenicu do kraja kad čujem:
- E? Šta to čitaš? - upita me pomalo agresivno.
- Ma ništa posebno. Nešto za faks - kažem.
Istrgne mi knjigu iz ruku, pročita naslov i na brzinu je prolista,vrati mi knjigu i upita:
- Šta studiraš?
- XXXXXXX - kažem i shvatim da bih trebala biti malo opreznija s davanjem odgovora.
Bilo mi je sve više neugodno u njegovu društvu. Nastavi i dalje gledati u pod smišljajući što će dalje pitati.
- E? Ajd dođi danas do Osijeka. Ajd dođi pa idemo van? - kaže k'o iz vedra neba.
?????????Šta?! Izaći van s ovom osobom jednako je kao baciti se u ruke silovatelju i ubojici. Osjećala sam se kao da nosim natpis: "Dobrovoljna žrtva. Killni me slobodno, ionako sam malo-malo u depri." Ne vjerujem da je čovjek upravo to izgovorio.
- Ma gdje ću van s tobom? Neznam ni kak' se zoveš. I kak misliš doći u Osijek, pa upravo idem doma - zbunjeno i još uvijek u čudu odgovorim.
- Zoran. Kak se ti zoveš? - da mi odgovor na nepoznanicu o svom imenu i pita za moje.
- XXXXXXX - odgovorim i shvatim da sam glupa što sam mu rekla ime.
- A kak se prezivaš? - još uvijek u istom tonu i gledajući u pod, te samo na trenutak okrečući glavu prema meni.
- E to sad nije bitno - uspijem nešto pametnije odgovoriti na ovo pitanje.
Uslijedilo je par sekundi tišine dok dotični nije smislio što će pitati. Bez imalo osjećaja da pita nešto loše, kaže:
- Ajd dođi kod mene u xxxxxx. Bliže ti je iz xxxxx putovati u Os nego iz xxxxx. - hladno predloži nudeći mi smještaj u mjestašcu pokraj Osijeka gdje trenutno živi.
- Hm? Ma da, naravno.
Uhvatio me neki strah. Čovjek smatra da je to sve normalno i da samo tako može pokupiti nekoga i istog dana odvesti kući.Više se ni malo nisam osjećala ugodno u ovome društvu. Vjerujem da bi postao i agresivan da nije bilo ljudi. Uzela sam mobitel i počela pisati poruku u nadi da će dotiči psihijatrijski slučaj shvatiti da je nepoželjan u mom društvu. I taman kad sam mislila da ništa više bolesnije ne mogu čuti i doživjeti od njega, uslijedio je još veći šok.
Dok sam tako sjedila i pisala poruku, spodoba se naglo okrene prema meni i krene kao da će me poljubiti.
Ja u šoku skočim sa stolice i viknem:
- Ne!! Šta je tebi!? - zamišljam već kako vičem i zovem upomoć ako mi se još jednom približi.
On se okrene i par sekundi nastavi buljiti u pod, tiho se i bolesno nasmijavši. Onda se ustane i kaže:
- Idem ja s busom u xxxxxx. Nabavit ću tvoj broj pa ću te nazvati!
Jedva sam stigla dobaciti: "Nemoj", no on je već odlazio prema izlaznim vratima. Ostala sam u šoku stajati i čekati svoj vlak. Ovo je bila moja prva takva situacija i susret s očito psihički poremećenom osobom. Nakon ovoga shvatila sam kakvi se sve ljudi kreću oko nas i da nisam više sigurna šetati sama ulicama. Moja teorija da svi ljudi imaju dobre namjere i da se ovo događa daleko od mene, pala je u vodu. Da li se to može spriječiti? Ili nam ipak ostaje iščekivanje i strah da će nas svakog trenutka netko iza ugla ukokati. Što da je bila večer u nekoj uličici,a ne pola bijeloga dana na kolodvoru?! Vjerovatno bi sada bila hrana šumskim životinjama ili ribama u Dravi.
Imam osjećaj da sam upravo bila u kontaktu s budućim ubojicom koji će svoj bijes i očaj što ne zna kako prići curi iskaliti na nekoj nedužnoj žrtvi. Ubojicom ili silovateljem, a možda i oboje koji će postati glavna uloga u budućim epizodama "Istrage" i "Rekonstrukcije",a još uvijek sam pod dojmom da sam ja mogla igrati također glavnu ulogu,ali ulogu žrtve.
Lullaby
Post je objavljen 01.03.2009. u 00:49 sati.