utorak, 12.06.2007.
ROSA
Rosa, 60 godišnja, prosjede kose zategnute u nisku punđu na zatiljku, naočale s dioptrijom čiji okvir je iz sedamdesetih, stanuje u Novom Zagrebu na visokom katu u neboderu. Svaki dan si priprema kuhani obrok, umirovljenica i dopunjava si kućni budžet s radom domaćice u domaćinstvu intelektualaca bez djece sedam sati dnevno, pet dana u tjednu. Nikad udavana, bez djece,
Rosa svake subote ima detaljno spremanje svog jednosobnog stana, a nedjeljom popodne odlazi na groblje. Grob nema nikakvih ukrasa, čak ni imena, samo mu održava estetsku jednostavnost njegovanjem zelenih sadnica. Monolozi koji se naziru u pomicanju usana, dok stoji uz grob, ne prelaze u zvuk, i nisu upućeni pokojniku ili pokojnici, već sudbini propuštenih prilika. Samo ponekad, obrati se majci, ali ne da joj predbacuje, ne to sigurno ne, jer je ona bila željeno i voljeno dijete, već da joj oda priznanje da je bila u pravu.
Zimi, kada su dani kraći, odlazila bi na groblje prijepodne.
U nedjelju, pred Valentinovo, upravo se udaljila od groba i zakoračila prvim koracima po asfaltnom putu. Presretne ju grobar, kojeg poznaje iz viđenja i zaželi mu dobar dan, on odzdravi i obrati joj se:
- Poštovanje milostiva, već sam se prestrašil da vas ne bum vlovil. Povedali su mi u upravi da grob tri sedam dva mora još dugo čekati da se proda, pa se možete prešaltati na njega, to vam je dva reda nižje, eno tam, poglejč te na polju dva pet, ovog su prodali, …ma kam ste prešli…, milostiva kaj ste počeli bežati…, pa ja vas razmem.., ni to ništ čudno da ste si izabrali…i tak su svi mrtvi skup… milostiva…milostivica…azo..pa ja ju se sećam još s polja jedan dva i tri jedan!
- 23:03 -
Komentari (31) - Isprintaj - #
srijeda, 23.05.2007.
SA MNOM DANAS NISI NI ZAPOČEO
- Moliš? – upitam tiho.
- Ne, razgovaram s njom - prihvati tihi razgovor.
- A što je s njim?
- Njemu sam rekao što ga ide na vrijeme. Ni nama, ni njoj nije bio dobar.
- Čini mi se da našim mrtvima uvijek ostajemo dužni...!
- E, sad si našla filozofirat. Pusti me da završim s njom, pa ću s tobom.
- Sa mnom danas nisi ni započeo!
- Još ti auto nije ispario iz glave?
- Htjela sam da mi ga pomogneš oprati.
- Pranje je pišljivih dvajst kuna. Jebalo te dvajst kuna! Uostalom nisam ruke našo na cesti.
- Nisi?
- Eee, jebeš me jebeš!
- Ne psuj! Oprala sam ga sama. Razgovaraj s mamom pa idemo.
- Kamo?
- Ja k sestri na ručak, a tebe ću prebaciti kamo hoćeš.
Ušutimo. Cijelim tijelom osjećam tišinu. To se zove grobna tišina, pomislim. Na mahove zacvrkuću vrapci. Samo povremeno, jer tišina dominira. Još je rano jutro. Osjeća se miris vlažne zemlje. Zrake sunca tek ponegdje probijaju krošnju stabala. Uz glavnu cestu, lijevo uz živicu, na šestom polju, ispred drugog groba, stojimo. Moj dragi i ja. Stoji ispred nadgrobne ploče svojih roditelja, pognute glave. Ruke spuštene, zapletenih prstiju ispred sebe. Pomiče usnama. Vratio se molitvi. Ja stojim malo sa strane.
Kao jeka vraća mi se izgovoreno «Sa mnom danas nisi ni započeo!» i shvatim da taj «danas» tu smeta. Između nas nismo pokrenuli ništa ni danas, ni do danas. Veza mi sliči na prethodnu. Nisam si uzela vrijeme da naučim biti sama...
- Znaš li da moja stara nije nikad zvoncala? Ni starom ni nama. A imala je razloga. Bila je legenda!
- Rekao si «zvoncala»? To nije lijepo što si rekao.
- Sitničava si!
- Da li ti je stara bila sretna?
- Vraga sretna! Stari je bil ženskar i diktator. Bila mu je sluga pokorni do kraja.
Sluga pokorni, ponavljam u sebi. To je to! Postaneš legenda tek kad te nema?
- Je li radila?
- Nikada. Stari joj ni dozvolil... Ni jedna žena ne bi izdržala što je trpjela moja stara!
- A vi djeca, jeste joj bili dobri? Jeste joj pomagali?
- Mi njoj? Ona je pomagala nama. Ta žena je bila čarobnjak. Svo vrijeme, od kad sam bil bez posla imala je za mene u širclu, za pivicu i cigarete.
- Ja se s tim ne bih hvalila! Mame znaju biti bedaste. Čini mi se da joj život nije bila sjajna priča?
- Stari je sve zajebal. Nije si dal dokazat. Bil je nagao.
- Onda si ti na njega. Furamo..., ima četri mjeseca i da me pitaš kakav si, prvo bih rekla: nagao!
- Naglo si ti mene smotala, mala moja!
- Ja tebe? Čovječe istrčao si da ti pomognem, a ja se lovim na probleme. To me pali!
Odjednom, vidim u njegovom pogledu promjenu, a ni ja svoj ne skrivam. Ovaj razgovor srušio je iluzije. Ustvari, ovo je naš razgovor upoznavanja. Sve drugo je bilo udvaranje i taktiziranje. I sama sam iznenađena. Shvatim da me dohvatilo ono što se kaže: «Bi joj sve jasno!». Njemu treba nova mama, a meni je preostalo zvoncanje.
Od jučerašnjeg razgovora sam nabrijana. Inzistirala sam da mi je dužan pomoći oko pranja auta. To pranje je bio alibi za sve nezadovoljstvo koje se nagomilalo. Ja sam kriva. Ufurala sam se biti brižna, a nisam dala naslutiti da čekam pažnju. Sad znam, on mi ju ne može i ne zna dati. Da dostavljam kuhanu hranu u rajnglicama, opran i popeglan veš i da dijelim nedostatan novac s njim, to su bila moja cimanja pohvala i medalja od riječi. O Bože što mi bi? Sad kad sam očekivala djelo sve se urušilo. Nije sramota ne imati novac, razmišljam dalje, ali sramotno je biti lijen. I ovo na groblju, samo što me ne tjera na bljuvanje i pada mi na pamet biser mudrosti da živima više treba pažnje. I zašto loši dečki čope dobre cure? Treba razmisliti, nešto ne štima sa curama.
Šutimo. Meni postaje sve svejedno. On se uspravi, postane viši i čvršći. U tijelu i u pogledu.
- Ti si me zavela. To znaš. Snubila si me. Onu našu prvu večer taman kad sam odustao i htio ići doma, ti si me uvukla u svoj krevet.
- To je laž! Htjela sam po pravilima, a ti si me uvjeravao da pravila treba kršiti. Povjerovala sam ti.
- Teško žabu u vodu natjerat!
Nastane muk. Nelagoda potraje predugo. Prekinem neizvjesnost.
- Idem... Sama... Nemam ti što reći. Sve smo si rekli. Bok!
U nekoliko koraka već sam na cesti. Zaklonjena živicom. Ubrzavam korak. Najprije je iza mene tišina, a zatim začujem bat i struganje đona po asfaltu i njegov glas:
- Vrapčiću kam ideš? Nevjerojatno! Navučeš me..., pa noga! E neće to tako! Hrvatska je premala da se sakriješ! Naći ću te! Kravo debela!
Zatim čujem psovke koje ostavljam iza sebe i nadjačam ih trčanjem.
- 17:41 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.06.2006.
ZLOBNICI ME ZOVU POLOVNJAČA
/ Kavanska priča objavljena u K&K od Zvonimira Milčeca,Godina I, br. 3, Fašnik 1997./
Četrnaesti veljače tisućudevetstodevedesetšeste. Dan zaljubljenih i druga godišnjica mog četrdesetpetog rođendana. Četrdesetperti rođendan zamislila sam kao prag iz kvantitete u kvalitetu. Zlobnici bi me nazvali polovnjačom.
Viđeno me baca u depresiju. Dobro bi mi došla generalka. I duhu i tijelu. Duh mi je posebno u bedu. Kada saldiram sve kartice svojega života, postavljam si pitanja: Gdje sam bila i što sam radila? Zar je moralo ispasti baš ovako? Valjda je moralo. Što je, tu je! Sve mi je loše. I posao i rezultati. Ovo je zadnje, da, nažalost i osnova svega. Život mi se pretvorio u akrobacije od kojih zastaje dah. Mojom svakodnevnicom upravljaju sportovi. Tako plivam u dugovima, zaronim do dna, tu se pritajim i pričekam iluminaciju. Odbacim se na površinu i dišem punim plućima. To je predah koji ne traje dugo. Tek toliko da se pripremim za šprint. Na kratke staze. Samo ono što me dostigne. Opomene pred isključenje. Prakticiram i košarku, na jedan koš. Između dva koša me ne zanima. Gubi se energija, nepotrebno. Čime da ju nadoknadim? Za tenis nemam talenta. Ograničava me ograđen teren. Više volim stolni. Vikendom, kada se s obitelji nađem za stolom i odigramo partiju ručka. Sama sa sobom igram iz maloga učini puno. To je dva puta mjesečno na dane kada je polovica plaće u mom posjedu. Tada kombiniram i s košarkom.
Na poslu, na terenu međuljudskih odnosa prakticiram rukomet i odbojku. Pa tko umije njemu manje. Posla, naravno. Popularna je i igra tko će koga neg‘ svoj svoga metar dublje. Pojavio se s dvjesto godina zakašnjenja golf. To je za meneđment. Dok na dvadeset kilometara traže rupe, popričaju o dionicama i ulaganjima pa se ulaguju. I onda gurnu u rupu. Koja radost. Široka tema. Moram se vratiti sebi.
Novčana situacija mi je katastrofalna. Nikako od petsto dema plaće ne mogu zadovoljiti tisuću dvjesto potreba. Samo osnovnih, molim lijepo! To nisu uključene želje za dionicama, putovanjima, nadgradnjama i intervencijama estetskog kirurga. O garderobi da ne govorim. Ono u što se spakiram, podsjeća na vremeplov. Sada, kada sam odlučila ne odgađati pripremama i razmišljanjem početak akcije, u cilju poboljšanja kvalitete života, važno je da djelujem. I to će samo naći svoj put. A tu su i zvijezde!
Autor mog životnog horoskopa povirio je u svemir. Što je vidio složio je u formule. Prevedeno u riječi, ova godina je odskočna daska mojega uspjeha. Sljedeća, sami plodovi. Mudraci su rekli da sudbina nije slučajnost, već izbor. Zato moram nešto poduzeti, a ostalo će učiniti zvijezde. Veliko spremanje u sebi da bih našla sebe. Za to će mi trebati i poneka repatica.
Život možemo promatrati po raznim kriterijima. Životna dob: mladost ima vrijeme, zrelost, nadu, a starost prošlost. Moja je sredina. Imam nadu, i da bih u starosti imala prošlost, moram sadašnjost napuniti doživljajima. Mašta i malo mudrosti. Moj kriterij o najboljim godinama se neprestano pomiče. Sada sam u najboljim godinama. Nedostatak novca sam stavila na prvo mjesto. Onaj tko ga ima, reći će: Fuj, nije sve u novcu! I nije kad ga imaš. Kažu da je nešto i u zlatu.
Jedino što dobivam badava su knjige iz knjižnice. I još ih biram. Ali vidi čuda! Željela sam pročitati Sofijin svijet. Upisala sam se na listu čekanja. Osamnaesta sam na redu. Neka svaki čitatelj utroši dvadeset dana na čitanje, dok dođem na red zaboravit ću što sam rezervirala. Odlučih kupiti knjigu. Nakon ovolikog radnog staža valjda si mogu priuštiti knjigu. Košta preko pedeset dema. Odustala sam i radije platila telefonski račun.
Druga boljka je moja nutrina. Tuga i žalost.- Posao kojem život dajem, ali mi život ne znači, vraća mi psihosomatskom bolešću. Migrenama, i to vikendom. Posebno su jake i galopirajuće – kada sam s familijom u prirodi. Muž se dosjetio preventivi. Tufer vate prisloni na auspuh dok motor radi i onda taj tufer stavim pod nos i šećem livadama. Tufer bude malo veći nego što su moje nosnice. Tako da ne mogu govoriti. Moji najmiliji nemaju strpljenja sa mnom voditi dijaloge. Ravnotežu održavam monolozima. Sve su duži.
Goethe je rekao: Tko ne zna crpiti iz izvora dubokog tri tisuće godina, živi od danas do sutra!
Ne želim živjeti od danas do sutra. Moram znati naći svoj put. Najprije moram izaći iz labirinta svakodnevnice. Kada izađem tu će biti moj put sreći. Izići nije lako. Dala sam se uloviti u kolotečinu navike.
Na posao u Poduzeću trošim dnevno s prijevozom deset sati. Posao me iscrpi pa nemam snage za dodatni posao. Znači, fuš otpada. Da bih i ovaj napor izdržala trebam dodatno gorivo. Nudi mi se za tijelo aerobik, fitnes, sa i bez sprava. Za dušu autogeni trening, eskalibur, transcedentalna meditacija. Ritual Pet Tibetanaca, osim radosti u duši, vraća mladost. O tome treba razmisliti. Jednim udarcem dvije muhe. Kod ovog izbora otpala bi intervencija kirurga. Nije ni Ji Đing za odbaciti. Svi ti tečajevi traže novac, a ja trebam djelovanje koje će me izdignuti i da donese novac.
Plan je slijedeći. Štedjeti i ojačati dušu i tijelo. Kada bih prestala pušiti, to bi bilo sto dema dodatnih prihoda. Prihod, zašto bih to shvatila tako kao da mi svaki mjesec duhanska industrija daje sto dema da ne pušim. Njih bi slagala pod zmiju, što znači nije na dohvat ruku. Svaki mjesec hrpica bi rasla. Dobitak višestruk. Popravio bi mi se ten koji mi se sasušio. Pogled bi mi postao sjajan. Jednog dana imala bih sliku pluća s kojom bih se mogla hvaliti.
Kod Amerikanki između inih potreba koje zadovoljavaju, najviše me se dojmilo što si mogu priuštiti odlazak kod psihijatra ili psihologa. To im čak muževi predlažu, a i plate. Samo da ih ne moraju slušati. Kad zakonitog ulovim u sjedećem položaju i započnem:
- Cobra imam plan… ili – Cobra, kako bi bilo… - on ustane i ode mi na dva sata baciti smeće. Osim što kod nas nije običaj usluge psihijatra koristiti ako nisi bolestan, nisam si ni u mogućnosti to platiti. Smislit ću da se meni plati i u isto vrijeme da zadovoljim potrebu za razgovorom koji se zove otvoriti dušu. Koristit ću kreativnu vizualizaciju. Opuštanje i korištenje mašte. Ako ne mogu ići pravom psihijatru ili psihologu, je ću si svoga vizualizirati. Fizički će izgledati kao Richard Gere na posljednjim fotografijama iz časopisa. Dopada mi se ova njegova sadašnja faza. Odrekao se materijalnog o odlazi na Tibet, u kolibu i posvećuje se meditaciji. U meni se toliko nagomilalo neispričanog da mi je šutljiv psihić više nego potreban.
- Odrekao se bogatstva! To mi imponira. Kada ja uštedim mnogo, možda i ja tako učinim. Novac na novac nije svrha. Potrošiti i darivati – to da. Buket njegovih uloga od Časnika i đentlmena, preko Žigola, do ovog posljednjeg sa Sean Conneryjem (koji bi mogao čekati u redu kao moj drugi psihić), obećava Učitelja koji će pažljivo slušati, razumjeti, suosjećati s mojim pričama koje me pritišću nagomilane u meni i čekaju da izlete van i oslobode prostor za pozitivne sadržaje koji će biti motor sreće u mom novom, boljem životu.
Svaka moja priča mom psihiću, neka košta sto dema. Kako imam mnogo toga za reći, skupit će se lijepa sumica. Kada sam prije desetak dana objavila da prekidamo s bespotrebnim trošenjem novca, niti sitnice, bila sam kategorična, moji najmiliji su me poslušali. Na današnji dan, prvi puta nisam dobila ni jedan bespotrebni zamotuljak. Kako nisam imala što otpakirati, otpakirala sam sebe. Radujem se. Laka mi noć!
- 06:18 -
subota, 13.05.2006.
LASTAVICA IDE NA JUG
Dohvatila ja povećalo i krenula tražiti novi posao. Govorila mi je prijateljica da sam sitničava. Nisam, opravdavala sam se. Oglasnik ima sitne brojeve pa ne vidim tko je simpa, a tko nije. Potraga bi neuspješna. Dobijala sam same odbijenice. Kad sam ostala na posljednjem broju koji sam htjela pozvati javio mi se simpa glas s Juga. Odmah poslije «Dobar dan!» opsovao je Vroga i Sotonu. Ja njemu: Jel to vi meni?, ma ne, rekao je on. To ide na račun škampi koje je kupio i saketa koji propušta. Pitala sam ga ima li dobar recept i ispadne moj bolji pa sam mu ga izdiktirala.
Očistiti škampe i popržiti ih na ulju, dodati peršin i češnjak i malo vode, da se kuha 20 minuta, podliti s 2 dcl bijelog vina, na količinu od 1 kg škampi, dodati paradajz pire za boju…
Ponudio mi je posao, ali bih morala doći živjeti na Jadran. Kako su dolje ljudi «teški» i ne vole one iz metropole, važno je da se uklopim u tu sredinu.
Prekinula sam ga i rekla da nema problema. Govorila sam mu da sam bila na kršu. Da sam se umila na vrelu kao Hanaginjica i da znam igru prstiju: uno, duo, tre, kvatro i činkve. Ma ne, rekao je on, nije on od Imotskog.
Nema problema, nisam se dala. Velim mu da znam i gange i da znam skuhat kaštradinu i kupus. Ali uletim s tom pričom u korner. Nije iz Hercegovine. On je iz Dalmacije.
Asti ga Mande! Ma ča ćemo govorit puno, brzo sam se snašla i nastavila parlati. Moj nono je Dalmatinac, nastavila sam. A di je on?, pitala sam ga. Da je u Zadru, odgovorio je. Zadar mi je blizak, nadovežem, i kao da pletem džemper i slažem očicu na očicu, spomenem da je nana od moje rodice s Maloga Iža. Ali posao je u ekspozituri u Splitu, prekinuo me je gospodin s juga. Onda sam prešla u navalu i velim pametnu: šjor to je ka da imam sva četiri asa. I kope, i baštone, i špade i dinare. Nono mi je s otoka uz Braški kanal pa vi izvolte promislit, ali preporučam da mu ne ide iz pameti da bi to bilo puno dobro.
Neka to bude kao zamjena studenata, predložila sam mu. U metropolu ih je iz Dalmacije više nego što su kontinentalci otišli dole. Vi odozdo sad ste gore i sad je ravnoteža da je meni «ki bi gore sad je dole» Tako ću nekom odozdo iznajmit stan i unajmiti dolje. Lova će pravedno biti razmještena. Sve ovo otparlam u jednom dahu.
Rekao je onda on meni da mu je puno drago što sam se javila i što znam naški. Da potrebuje djelatnicu za računovodstvene posle. Kontaktirala bih sa strankama telefonom i da kažem nešto o sebi.
Ukratko ja njemu. Da sam gospodična u mirovini i da su mi dušmani maznuli uplate doprinosa. Začudio se pa me pitao da jel Juga? Ma ne, ne čuje se dobro, pojačala sam glas i objasnila sam mu da me duša boli na malo «mani» od mirovine i kako neću mirovat već ću pomoći ojačati našu domovinu. A ča ću lagat, priznala sam mu. Volim radit. Onda me pitao kako stojim s prirodom i društvom u slobodno vrime. Odgovorim mu da volim puno prirodu pa vozim biciklu i volim društvo pa idem na plivanje. Onda on meni da je on mislio na ono: krv nije voda i jel‘ to kod mene normalno jer ne bi volija bizejke jer bi to bija posal u ženskoj sobi. Rekao je da ne zamirim što pita, ali on takovu provjeru čini i kada muške zapošljava jer vrimena su takva da svatko što voli nek' izvoli. Umirila sam ga da sam razumila što pita i argumentiram mu da neće biti problema to ja držim pod kontrolom i citiram mu dio članka iz Doktor u kući: PLIVANJE I VOŽNJA BICIKLOM DOVODE U PODRUČJE ZDJELICE KRV, KISIK I HRANU ŠTO ODRŽAVA ZDRAVLJE. REDOVNI SEKS IMA ISTI UČINAK. I da sam slobdna ko lastavica.
Bio je zadovoljan odgovorom. Rekao je da će razmisliti i osmisliti i da će me nazvat. Poziv je uslijedio isti dan.
- Gospođo, nemam što razmišljat. Doći ću u Zagreb za koji dan da dogovorimo pojedinosti. Posao je vaš! Izmijenili smo neke kurtuazne proste rečenice i zatim se srdačno oprostili. Spustila sam slušalicu i viknula: Vauuu!!!
- 23:44 -
ponedjeljak, 17.04.2006.
NOVČANIK
- Zašto žene kada iskoče iz braka promijene boju kose i imidž? – pitao me kolega na poslu i nastavio – Znaš, to je tako tipično ženski i još k tome u pedesetim, vrlo neoriginalno – završio je klimajući glavom i gledao me u oči čekajući moju reakciju.
-Sam si odgovorio. Zato što sam žensko. Vama muškarcima ništa se ne mijenja s rastavom, samo se vratite mami – tu sam prekinula temu iako me vukla da je pretvorim u polemiku.
Taj dijalog se vodio dan prije nego sam vračajući se s tržnice razmišljala o tome. Krenula sam asfaltnom stazom koja je dijagonalno sjekla Krešimirov park i krenula prema uredu. Moram se maknuti iz vakuma u koji sam se zatvorila, razmišljala sam. Nemam ni cilja ni radosti.
Tmuran i trom dan. Oblaci su osivili sve ispred mene što vidim. Grmovi, trava, stabla, mirovali su čekajući kišu. Sivi golub usporeno je izmicao ispred mojih nogu. Ni ja bolje nisam koračala. Noga s nogom jednolično je savladavla put. Kod sredine staze bila je klupa polukružno zaklonjena grmovima. Iza grmova prostirala se livada, na kojoj su dva psa igrala jutarnju igru. Stigla sam do klupe i pred njom na zemlji ugledala novčanik. Muški. Osvrnula sam se. Bila sam sama. Da li da ga podignem?, nećkala sam se. Sagnula sam se i podigla ga, pa rastvorila. Nije bilo novca. Samo vozačka i zdravstvena iskaznica. Pitala sam se: što ako je novac netko prethodno uzeo, ovi dokumenti su vrijedni vlasniku? Odlučila sam iz telefonskog imenika doći do broja vlasnika i što prije predati izgubljeno.
Sastali smo se u Maloj kavani. Visok, vitak s osmijehom je prišao mom stolu, a u ruci cvijeće.
- Dobar dan, mlada damo, za vas! – i pružio mi je buket – Hvala što ste ishlapljenom starcu našli izgubljene stvari.
Profesor je filozofije u penziji. Osvojio me neposrednošću. Nazivao bi me jednom tjedno telefonom, zatim smo se nazivali izmjenično u unaprijed dogovoreni dan. Onda smo se počeli i viđati. Veselilo me pričati s njim. U stvari, on je odgovarao dugo i iscrpno na moja pitanja. A ja sam pitala i pitala. S olovkom u ruci. Činila sam bilješke.
- Ti si prva osoba u mom životu koju zanima moja struka – govorio mi je moj profesor.
- Da li vas to opterećuje? – upitala bih i očekivala da odgovor bude negativan.
- Ne, dapače. Uživam. Osjećam se koristan i važan!
Postao je moj Učitelj.
- A meni je to dodatni ispit zrelosti. Ovaj prije trideset godina je poklonjen – smijala sam se.
- Meni je od mature prošlo šezdeset godina. Vrijeme prolazi, nepovratno – govorio je sa sjetom u glasu – znaš, još nas je malo ostalo.
Čudila sam se kako je stekao mir i radost sa životom i sobom. Rekla sam mu da cijenim vrijeme koje mi poklanja. Imati osobnog učitelja, mudraca, je dar. Sretna zvijezda pod kojom sam rođena me pronašla.
Kod njega, došla bih na isplanirani, kasni ručak u sedamnaest. Učinio bi neki specijalitet. Obavezno bi pripremio neko fino vino.
-O, o, … mala moja učenica. Opet me podmićuje za veću ocjenu? – smiješeći bi me propustio kroz vrata u stan. U ruci bih imala vrećicu. Najčešće s voćem.
-Dobar dan. Jedva sam dočekala ovaj naš susret. Zbog klope i filozofije, naravno – voljela sam reći poneku riječ u slengu, to ga je ljutilo.
-Za danas sam načinio lovački ručak. Specijalno sam po zelen išao na Dolac. Iz filozofije sam pripremio tekst koji ćeš čitati, pa ću ti objasniti. Mala, pomlađuješ me!
Za čitanje bi pripremio knjigu iz koje bi virili umetnuti papirići na odabranim stranicama.
Znali smo ići u šetnju. Sjećam se. Šećemo na periferiji grada, uz nasip. Zaustavimo se na uzvisini. Stajala sam leđima okrenuta, ispred njega. U daljini vidimo Zagrebačko gorje. Naslonio je dlanove na moja ramena. Šutjeli smo. Osjećala sam bliskost i bila sam ponosna. Razmišljala sam kako sve što govori je upravo ono što sam željela i trebala. Prekinuo je šutnju.
-Skoro sam zaboravio da sam profesor. Danas ću ti govoriti što je govorio Zaratustra – i ispruži ruku uz moje uho.
Ugađali smo jedno drugom. Moj misaoni život se promijenio. Gradivo se pretvaralo u smisleni tok mojih razmišljanja i interesa. Otvarale su mi se neke nove spoznaje. Ponavljala sam si gradivo u mislima, prisjećajući se profesorovih riječi: «Povijest filozofije, moja je učiteljica života!»
Govorio mi je da je čovjek mjerilo svih stvari /Protagora/ i da istina i dobrota završavaju u ljepoti. Svi tragamo za tim. Cilj je katarza. Pročišćenje. Oslobađanje od svih okvira i to je put do samoga sebe. Otkrit ću ako pitam i tražim u sebi, naravno. /Aristotel/
Pitala sam ga, je li je on to našao? Potvrdio je, i dodao da voli osluškivati sebe u prirodi. Tada je s Kantom i osjeća njegovo: biti fasciniran beskrajnim svemirom iznad sebe i moralnim zakonom u sebi. Zatim je citirao Voltairea kad govori Rousseauu: «Kad vas slušam kako lijepo govorite o prirodi, dođe mi volja da hodam četveronoške». Pričala sam mu o nepravdi. Slušaj Sokrata – citirao je – «nitko ne griješi svojevoljno već iz neznanja. Svatko je dobar u onome u čemu je mudar, a u onome u čemu je nerazuman je zao.»
Nije povjerovao da sam zaboravila Platonove ideje i Aristotela kako je govorio da mu je drag odgojni Platon, ali mu je draža istina. Čovjek svojom stvaralačkom slobodom čini svijet boljim, ljepšim. Učio me da treba živjeti u odricanju i odmaknuti se od projekata svakodnevnice, jer se guši od nebitnog i to skriva istinu. Istina je da je čovjek čuvar bitka. Ima sve odgovore. /Heidegger/
Tražila sam da mi otkrije što se čini sa strahovima? Pitala sam ga: Je li tuga u mojim godinama fiziološka? Zašto se još uvijek ispričavam djeci?
-Mala, sjeti se Nietzschea: Savjest ti je svijest o odgovornosti i slobodi. Sloboda je tvoj izbor ne «iz» nego «za». Ti si jaka. Tebe je loše iskustvo ranilo, a bez iskustva nema razumskog stvaranja.
-Ponašaš se kao da sam ti ravna!? – potvrdila sam i upitala u isto vrijeme.
-Svi od svih učimo!
Smijala sam se. Puna samopouzdanja, onako punim glasom. Volio je moj smijeh i dočekao ga je s riječima Menfesta: «Zaustavi se ti si tako lijepa!», i dodao je svoje; «neizmjerno».
Odjednom, najavi da putuje na nekoliko mjeseci, možda godinu.
-Što ću ja bez vas? – pitala sam ga u panici. Blizu plača.
-Čekaju me. Trebaju me, – tko, nije rekao – ti me ne trebaš. Ti trebaš da se maknem od tebe da budeš slobodna da ti netko priđe, uz koga ćeš se potvrditi.
Ostala sam tužna, i ljutita, i obogaćena, i pišem i nitko mi nije prišao koga bih voljela kraj sebe.
- 21:02 -
srijeda, 12.04.2006.
VRAĆAM SE...
/iz zbirke "Blog priče", Zoro, 2007./
DA NISI KASNILA ILI PRIČA SA TRI BLJEDOZELENA PRIDJEVA
Rekao ti je da dođeš na vrijeme, ali nisi htjela kvariti dan i požuriti. Dok si koračala, osluškivala si bat potpetica. Kolnik te vodio uz kafić «R» do ulaza u njegovu zgradu. Pred kafić si zastala. Uz zid, uz sami ulaz, stajao je mladić koji je savinuo nogu u koljenu i đon cipele priljubio na zid. Hlače sa šarom, kakve nose vojnici, pratila je majica u boji zemlje kakva je bila i na hlačama. Majica nije skrivala bicepse i pločice na trbuhu. Ali, nije te zaustavio njegov izgled, nego njegovo pljuckanje u dalj čiji tragovi su bili na asfaltu ispred njega. Pogledali ste se. On je stisnuo usne. Ti si sačekala još trenutak, zatim si se uspravila, učvrstila hod i prošla. Dok si prolazila imala si monolog u mislima: Buldog. Bulji. Imam i ja što pokazati. Teretana mi vraća trud. Zatim si skrenula u ulaz.
Da nisi kasnila našla bi ključ i ušla u stan. Vidjela bi da su desno vrata salona otvorena i da je u njemu mrak. Iz mraka bi čula kompilaciju klasične muzike koju on pušta kad treba tišinu. Uputila bi se hodnikom. Prošla bi kraj dvoja vrata i ne bi zastala da ih otvoriš, već bi išla dalje prema svjetlu čiji izvor je na kraju hodnika koji naglo skreće desno. Prije nego bi skrenula, vidjela bi da po zidovima svjetlo treperi. Zaustavila bi se točno ispod dovratnika. Pred tobom bi se otvorila slika koja zaustavlja vrijeme. Uz zrcalo koje pokriva cijeli zid, na blijedozelenoj plohi od stakla, u kojoj su usađena dva lavaboa, vidjela bi svijeće svih oblika i boja, i zapazila bi da su sve zapaljene. U nosnicama bi osjetila kako se miris melise izdvaja iz igre plamenova, koji su se uskladili s muzikom, tamo iz tame. Lijevo, u zrcalu zrcalila bi se kada u obliku trokuta s lampama u stjenkama i otvorima za vodu koji blješte. Podigla bi se na prste i vidjela da u njoj nema vode. Uz tuš koji je u utoru, na stalku, na prostoru za odlaganje, na blijedozelenom ubrusu stajale bi dvije čaše za vino. Da i ne gledaš, znala bi da su desno toalet, ormarić od istog blijedozelenog stakla, kao i ploha uz zrcalo i perilica rublja. Ona, koja nema otvor na prednjoj plohi, već se otvara gore. Već ovo ispred tebe i desno, bilo bi dovoljno da te uvjeri da je sve pripremljeno s namjerom i da je mislio na čistoću i ljepotu koju si oduvijek priželjkivala. Bila bi spremna prepustiti se i uzvraćati. Ali ti si zakasnila. Ključ nisi našla i sišla si na ulicu, u kafić do ulaza da telefoniraš. Uputili su te u hodnik koji počinje gdje završava šank.
Dva dana kasnije, u tisku, na stranici Crne kronike, sasvim desno u članku sedam na pet, pisalo je između ostalog da je oružani obračun u kafiću «R» završio s dvoje mrtvih i više ranjenih. Akteri događaja u interesu istrage nisu imenovani.
U članku se nisu mogle pročitati pojedinosti koje je prepričavala pipničarka, svjedok događanja da su istražitelji uporno tražili jaknu od uniforme koja je nedostajala vojniku koji je poginuo. On je inicirao sukob, to je ona dobro vidjela. No jaknu nisu našli. Govorila je da je sve to vrijeme dok su krim istražitelji imali posla, mladić koji je identificirao leš svoje djevojke koju je dohvatio metak, sjeo u kut, zario lice u dlanove i ponavljao da ju je htio kazniti da čeka pred vratima, i zato nije vratio ključ pod otirač.
- 17:27 -