LOTOS
27.02.2007., utorak
I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol (Ivo Andrić)
|
Mislite li da možete da odvojite Raj od Pakla? Zar zaista vjerujete da sreća dolazi sama, da ne vodi tugu za ruku? Varate se ako tako mislite, jer ništa nije vječno i sve ima svoj kraj. osim gladi, vječite neumorne gladi za savršenstvom koju samo možemo da zavaravamo... Okružuje me tišina. Ja-sasvim sama među cetiri zida od kojih nijedan nema vrata...Sjedim skupljena u uglu, a dušu mi lomi krik koji se bori da izadje iz mene. Uzalud, ni moja duša nema vrata. A i kud bi van iz ova četiri zida? Gledam negdje ispred sebe, u budućnost, ali to je sve što mogu... Nemam ni snage ni volje da pokrenem sebe. Koraci ka toj neodređenoj buducnosti djeluju tako ogromno i snažno kao da se nikada ne mogu načiniti. Jer jos jednom sam morala spustiti srce na tle da bude gaženo i da moli. I još jednom rekla "nikad više". Te riječi sam izgovorila i prethodni put. Kako mrzim one dane srušenih snova i izgubljene nade! Kako samo mrzim razočarenje! Pitam se kako sam uspjela da preživim sve te dane od kojih sam očekivala sve, a dobila sam suze kojima sam topila jastuk. I dobila razočarenje u ljude, u svijet, u sebe, razočarenje koje me izjeda i guši. I slažem se:"Knjige su dobre" neka i ljudi, ali mnogo mi je bolje gledati kako kiša pada". Voljela bi da sam ostrvo, samo, usamljeno, da oko sebe nemam nikog, jer onda niko nebi mogao da me povrijedi. Mlada sam i u godinama kako bezuslovno dajem srce drugima. Dala sam ga bezuslovno-bacili su mi ga natrag, izgužvano, pocjepano i izgaženo. Sada samo želim da se prekrijem pokrivačem od snova i da tu zauvjek ostanem. Jer, gdje da pobjegnem? Šta da radim sa sobom? Osim da uporno ćutim, jer je teško pričati. Možda je sve samo lekcija. Cjeli život je možda lekcija iz koje mnogo naučimo ali rijetko šta zapamtimo. I onaj zid u mojoj glavi, taj umišljeni zatvor... Kako da izađem iz njega? Kako da pobjegnem i ostanem zauvjek slobodna? Na nečijim usnama su mi ostale usne. One prave, nježne usne koje vole. Nikad neću uspjeti da ih vratim natrag. U nečijim rukama mi ostalo srce. Više nije moje i nikad više neće biti. Za samo kap sreće izgubila sam sebe. Kako da se pronađem u moru izgubljenih duša, od kojih mi svaka liči na moju. Jednog dana će ova, naizgled neizdrživa, bol za mene biti samo sjećanje na neku prošlu mene. Ali, taj dan mi je tako daleko. Ipak, biram da živim i ako je "život ovaj stvar mučna", i ako, "život znači slagati varku na varku". Ali najiskrenije...Prodala bih cjeli svijet za samo jednu ružu boje trule višnje. KRAJ |
