LOTOS
04.10.2006., srijeda
Pismo majci
|
Jesi li ziva, staricice moja? Sin tvoj zivi i pozdrave ti salje. Nek uvecer bad kolibom tvojom ona cudna svjetlost sja i dalje. Pisu mi da vidjaju te cesto zbog mene veoma zabrinutu i da ides svaki cas na cestu u svom trosnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te cesto uvijek isto prividjenje muci: kako su u krcmi finski noz u srce mi zaboli u tuci. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro nevidjevsi tebe. Kao nekad, i sada sam njezan, i srce mi zivi samo snom, da sto prije pobjegnem od jada i vratim se u nas niski dom. Vratit cu se kad u nasem vrtu rasire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budis me kao prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono cega ne bi: odvec rano zamoren zivotom, samo cemer osjecam u sebi. I ne uci da se molim. Pusti! Nema vise vracanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo sto mi sija istim zarom. Umiri se! Nemoj da te cesto vidjaju onako zabrinutu, i ne idi svaki cas na cestu u svom trosnom starinskom kaputu. Sergej Aleksandrovic Jesenjin |
