LOTOS
21.01.2006., subota
Carmen
|
Od vjetra drscu rudasti Valoviti i meki prami, I zamro vjetru sapat tih U mirisnoj i gustoj tami. Za koga s usne zare se Karanfili ti divlji sami, Kud zagrljaj drhtav, bjel Iz zmijskih glatki ruku mami? Kud zoves me, zar mir u snen, Il kud u propast, o Carmen? Ta ja bi posao makar kud, Al tvoje zrake sjene crne, Nek skrije vjedja suton blag, Od pogleda mi srce trne, I dusa mi od zara mre. S njih nice zelja bujno cvijece I nijema blijeda pustog sna I divlja ceznja plamne srece. Sav strasti car, sav otrov njen U pogledu je tvom, Carmen. Ali ipak ja bi otrov taj Iz oka tvog zeljno pio, Pa onda glavu umornu Na grudi snjezni val ti skrio, I rijecju plahom sapatnom O sreci cistoj prico ti, o Pa ako imas srca ti, Iz slatkog sna ga prenut smio. I cuvao bi te kao sjen Od sunca ljetnog cvijet, Carmen! Ne, ne ja streskah o kamen Tu harfu svoje blijede sjete, Od ruza tamnih krvavih Vec ruka tebi vjenac plete. Raspusti pram, nek pane noc, Cuj cimbale i jecaj smijeha, Sa usana tvojih kusat cu Svu slast, svu raskos grijeha. Ja hocu zivjeti, barem tren, Pa makar za to umrijet, Carmen! Dragutin Domjanic (1875-1933) |
