Od vjetra drscu rudasti
Valoviti i meki prami,
I zamro vjetru sapat tih
U mirisnoj i gustoj tami.
Za koga s usne zare se
Karanfili ti divlji sami,
Kud zagrljaj drhtav, bjel
Iz zmijskih glatki ruku mami?
Kud zoves me, zar mir u snen,
Il kud u propast, o Carmen?
Ta ja bi posao makar kud,
Al tvoje zrake sjene crne,
Nek skrije vjedja suton blag,
Od pogleda mi srce trne,
I dusa mi od zara mre.
S njih nice zelja bujno cvijece
I nijema blijeda pustog sna
I divlja ceznja plamne srece.
Sav strasti car, sav otrov njen
U pogledu je tvom, Carmen.
Ali ipak ja bi otrov taj
Iz oka tvog zeljno pio,
Pa onda glavu umornu
Na grudi snjezni val ti skrio,
I rijecju plahom sapatnom
O sreci cistoj prico ti, o
Pa ako imas srca ti,
Iz slatkog sna ga prenut smio.
I cuvao bi te kao sjen
Od sunca ljetnog cvijet, Carmen!
Ne, ne ja streskah o kamen
Tu harfu svoje blijede sjete,
Od ruza tamnih krvavih
Vec ruka tebi vjenac plete.
Raspusti pram, nek pane noc,
Cuj cimbale i jecaj smijeha,
Sa usana tvojih kusat cu
Svu slast, svu raskos grijeha.
Ja hocu zivjeti, barem tren,
Pa makar za to umrijet, Carmen!
Dragutin Domjanic (1875-1933)
Post je objavljen 21.01.2006. u 13:02 sati.