LOTOS
07.07.2005., četvrtak
Pozlacene usne
|
Imas pozlacene usne sto rijekom pogleda uvijek kao drhtanje bisernih zvijezda, ljube moje obraze i dok sa zamorom svojih usana, poput osute nestajes u svitanju mojih ruku, trcim proplancima tvog pozudnog tijela i kadkada kao cvijet, a kadkada u tebe osmijehom uranjam i s radoscu plavog neba kupam. Izgaram pri samoj pomisli kako pimas moje tijelo ili kako me ljupko, uzburkana zarko zelis. Istovremeno, dok tako slatko tonem, ljubavnice moja, ti ispod mene rasplices kose i prostires uzdahe i nasu postelju cinis nepreglednim izvorem strasti. Nitko osim tebe nema toliko plodova blazenstva i nitko nema ramena obasjana svjetloscu beskaraja. U tvojim su suzama noc i dan kapi vjecnosti, medju tvojim bokovima, more otvara svoje hridi. Sto moze zasjeniti bjelinu tvojih grudi? Sto je moja radost nego nemoc bez tvoje njezne blizine? Tvojim rukama tece moj zivot. Tvoje me misli posjecaju na lahor proljetne duge. Sva si u tisini mirnih voda, a opet kao bujica grlis, pa se podno mog trbuha u vir pretvaras i neprekidno se na moje meke obale naslanjas. Zal Kopp Godina tresnje Kad se u mom pogledu nasmijesi ptica, pa s mirisom tresnje posjeti visinu jablana i obavije letom cijeli svijet, vise netrazim obrise tvog tijela, jer opijen travnjom osjecam, kako vrijes na mojim usnama i u poljupcima vjetra, prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem. Pod vrelinom njihovih dodira otvaram sve proplanke u sebi i postajem lipanjski val, rascvjetan u rijeci osjecaja, pa s njim, na obale tvojih grudi pristajem i svom silinom, dubinu njeznog toka prostirem, kupam tvoja bedra i nebom svoje koze polazem. U svakoj srpanjskoj zvijezdi, kao osmijeh treperi tvojim stasom, snom suncokreta zapocinjem kolovoz i sa zlatnom bojom rujna mekim stomakom plesem, a svojim drhtajima, cijelom tvojom ravnicom sjedam i mjesecinom pletem niti u zagrljaje i socne plodove pozude slazem. S godinom tresnje ja u tebi, sve jace dozrelu dunju grlim i beskrajnim grozdovima ispijam listoopad, njisem svojim bokovima, i tiho, u studeni nosim. Izvijam dlanove i u dukatima, oko tvoga vrata sebe nizem, u mirne drvorede breza i sjajnom bjelinom prosinca oblacim. Uvodim te u prvo sijecanjsko svitanje i sa kristalima pahulja, strasno ljubim, plamtim iskrom veljace na tvojim obrazima i sakupljam snagu ozujka, da s prvim poljupcem proljeca, u godini tresnje, samnom, ponovo udjes... Zal Kopp |
