...mad world of mine.
"A human being is a part of a whole, called by us _universe_, a part limited in time and space. He experiences himself, his thoughts and feelings as something separated from the rest... a kind of optical delusion of his consciousness. This delusion is a kind of prison for us, restricting us to our personal desires and to affection for a few persons nearest to us. Our task must be to free ourselves from this prison by widening our circle of compassion to embrace all living creatures and the whole of nature in its beauty." A.E.
1st:
S obzirom na to da se vise ne za*ebavam(uviek za ali ne u tom smislu) i uvela sam red u svoj kaoticni svijet samim time treba i blog urediti pa da se bilotko ne pita_eto!
A sad post....
...ono sto mi je na duznosti (u glavi predodredeno) je da za pocetak razmotrim problem slobode. Svjesna sam toga da je ona drugacije forme za svakog pojedinca, medutim, ona osnovna karika lezi u zelji, pa me cisto zanima jeste se kad pitali sto je to zelja, a sto nada? Gdje se one poklapaju a gdje razilaze? (osvrt na njihov odnos potreban mi je u pitanju slobode kasnije, pa cu krenuti odatle upravo iz tog razloga) Ono sto je bitno naglasiti je da postoje dvije vrste nade- svjesna i nesvjesna sto dovodi do kaosa u formiranju odredenja rijeci nada. Svjesna je umna spremnost na moguci (vrlo vjerojatni) ishod odredenog djelovanja ili rada. Nesvjesna je nada tesko odrediva, eventualno Freudovom psihoanalizom, mozda da spomenem represiju, no ona je vezana za seksualne uzitke. Ako bacim pogled na drustvo u kojem zivim, mislim da su ljudi svjesno puni nade dok su nesvjesno, bez nje. Razlog ove svoje tvrdnje vidim u socijalnim obrascima ponasanjima koji su nespremni na to da se i oni ljudi sa naizgled savrsenim zivotom, osjecaju tjeskobno, ne zadovoljno, beznadno, i takve osjecaje potiskuju duboko u sebe pokusavajuci zatomiti drustvu neprihvatljivo i kako broj tih potiskivanja i ignoriranja vlastitih strepnji veci, to taj nesvjestan dio biva izrazeniji. Kako bi se shvatilo cutanje svakog bica potrebno je obratiti paznju na gestakulaciju, hod, te slicne sitnice koje pojedinac ne smatra bitnima iz razloga jer drustvo ne gleda na njih kao na vazne, vec uporno inzistira na prici, izgledu (koji je zasluzan za dojam), i sl. Rijeci koje koristimo mnogo govore o nama, naravno da ne toliko prica, no one su ono sto zaista otkriva onu nadu u nesvjesnom djelu kojeg smo bili svjesni, to ne mora ni biti u ovoj formi realnosti koje smo sad svjesni, vec u onoj koja je prethodila sadasnjoj. Beskonacan progon «jadnog» covjeka od kojeg se toliko tog ocekuje zapravo su njegove zelje zakopane zeljama drustva, sto dovodi do gubljenja onog najvrjednijeg svojeg ja. Ljudi bezglavo prihvacaju nametnutu i udaljavaju se od sebe priklanjajuci se nizem pojmu nadu, mogla bih cak reci podvrsti. No nemojte me uzimati za rijec.
Nismo li svi mi rodeni prepuni nade, nade za zivotom, nade da cemo biti voljeni, prihvaceni i shvaceni, optimisticnom vizijom buducnosti? Zasto iskustvo okrece plocu? Zasto nas iskustvo uci tome da se u ovom svijetu moze prezivjeti samo i jedino ako smo izvana puni nade dok iznutra ovom svjesnom navlakom ne dajemo zraka nesvjesnom beznadnom dijelu i on truli, te kako vrijeme odmice postajemo rob nametnutog i mehaniziranog, bezosjecajnog, nemilosrdnog, i ono najzalosnije od svega nemoralnog, nepostenog svijeta koje ne bira sredstva samo kako bi zadovoljila svaku svoju zelju(!) (nadam se da je sad vidljiva razlika) na sto je moguce laksi nacin i sve to bez imalo obzira za bilokog. Nada u ovom svijetu je mrtva. Nema je. Ubilo ju je covjecanstvo. Zasto? Iz razloga sto svakog pojedinca otapa u masu jer mu ne daje mogucnost izbora, ili mozda jer mu je lakse da ne mora nositi odgovornost izbora. Mislim(!) da je to najdetaljnije obradio Sartre u Mucnini. Postoje ljudi koji se nakon tog razocaranja, tj. unistenja nade ogranicavaju na ono sto misle da je moguce realizirati, i ignoriraju stvarne, istinske nade, dok se pak s druge strane nalaze ljudi koji u pocetku malo kukaju no s vremenom se pretvore u ljude bez imalo osjecaja za bilokog, a najmanje sebe, i tako ledeni kroce svijetom pokusavajuci ostvariti sto je vise tog moguceg. Oni se ne uplicu u niciji zivot niti traze to od ikoga. Sve je to zbog straha od razocaranja. «Ne trebam nikoga.» Kako ce usmjeriti svoju energiju ovisi vise o psiholoskim faktorima nego drustvenim. Velika vecina takvih ljudi ostaje sledena do kraja zivota, dok nekolicina jednom osobom malo pomalo vraca vjeru. Ovo napominjem jer mislim da sam na upravo tom dijelu vjere u zenski rod. Toliko zenskih osoba, neke na gori neke na blazi nacin oduzele su mi ono malo vracene nade putem upravo njih jer se cijeli zivot vrtim u krug. Slobodno cu reci da sam bila mjesec dana spremna odustati od cijelog covjecanstva ali neki ljudi zaista nisu odgovorni za tude nozeve usmjerene prema meni pa sam stoga u zivotu zadrzala osobe koje su me cjenile kao osobu, kako vise u nikog nisam sigurna ostala sam bez osjecaja i ovisnosti o bilokome, te trazim neki treci svoj put pokusavajuci upiti sto je vise tog moguce. Nadam se da je problem slobode presiroko podrucje da bih ga jos dulje razmatrala, samo sam htjela ukazati na postojece stanje osobne slobode koja po mom misljenju ostaje vjecno zatvorena u onaj nesvjesni dio covjeka jer u drustvu u kojem zivimo tesko ostati svoj, samim time i slobodan, cime nada ostaje dio kojeg se sramimo i kojeg potiskujemo do te mjere da dolazi do zamjene svjesnog i nesvjesnog, sto je zalosno.
...and of course--->
http://www.sagadb.org/
