ghostly image of fear
Oblacima tuge ona odnosi svoje tijelo u novu provaliju vremena. I dani idu…oni prolaze brže nego što je mislila da će prolaziti. Slažu lanac koji je prestala mjeriti. Prepuštena valovima glazbe oblikuje pustoš koju nosi u sebi. Bez da je toga svjesna. Promijenila je formu postojanja i sad je na granici izdržljivosti kad više nema snage za novi dan. Histerično urla po sobi ali kod kuće nema žive duše i nitko je ne može čuti. Sjeda na pod bez zraka. Plače poput malog djeteta, ali mame nema da joj pomogne. Pokušava čitati neki tekst i čita i čita i opet čita i jednostavno ne ide i svjesna je toga da ne može više pamtiti, koncentracija joj je na nuli. Odlazi uplakana do prozora i promatra radnike kako svaki kreće svojoj kući. Mirni su i svjesni da su obavili što su trebali za danas. Nada i vjera u novi dan koji će nešto promijeniti ne postoje. Pjesma Angel Judas Priesta ispire suhi zrak njezine sobe. Ona ne poznaje svog anđela koji će je zagrliti i s njom nastaviti put. Nema anđela koji će je zaštiti od okrutnog svijeta i licemjernih faca koje svaki dan susreće. Mrači se i ona iscrpljena od teške praznine koju nosi u sebi leže na krevet. Zuri u dobro poznato lice čovjeka koji joj je pokazao da ima još iskrenih ljudi koji plaču i ne srame se toga. Čovjeka koji je najbolje opjevao svoje osjećaje i izrezao joj želudac svojim glasom. Nesvjesno ona se budi i shvaća da je počeo novi dan. Zatvorenim očima ispija prvu šalicu kave koja joj otvara novi dan. Stigavši na ulicu pali cigaretu i sluša neke glasove koji joj se čine strani ali nisu. Sjeda i neumorno čeka kraj. Smiješi se, zajebava i boji odlaska kući. Stigavši ponovno doma, ne pokušava ništa nego sluša stihove challenge me i´m frozen… i sjedi i zuri i šeta sobom zastaje na prozoru i radnici opet prolaze … odlazi u krevet s grižnjom savjesti jer zna da će razočarati starce i da takvim danima neće ništa postići…ne smije tako nastaviti ali nema snage pokrenuti se… i napokon ustati.
