wilderness of pain
natovarene torbe,
putnici u ništavilo
trguju vlastitim viškovima.
samoća,
luka usamljenosti
dodiruje moje tijelo
olušteno ponorom
u točku odustajanja.
još uvijek te volim
And if i go insane, will you still let me join in with the game ? ? ?
I can´t explain just why we lost it from the start, living without you give, you only break my heart… Konfunzivno stanje u kojem teško je razlikovati ono što se stvarno događa i ono što je samo iluzija postalo je moja svakodnevica… ponekad ni suze nisu dovoljne da bol izbacim iz sebe pa krećem na rigoroznije mjere i opet se pitam zašto si to radim i što me na to natjeralo? Uvijek su u pitanju bili prijatelji koji se gube jedan za drugim i odlaze u nepovrat hvala nekoj višoj sili koja nadomješta novim ljudima tu jebenu prazninu koju nosim ali neki put se osjećam krivom i pitam se gdje sam pogriješila što sam krivo napravila ali odgovora nema jer ponekad nije stvar u meni ponekad je stvar i u drugim ljudima kojima je najlakše svaliti krivnju na drugog i onda ostajem stajati razočarana time što mi se dogodilo i što sam se opet naivno predala nekim osobama ali tu ima još jedna stvar prošlost koju smo imale neizbrisiva je iako ta veza, taj odnos nema budućnosti … toliko puta sam već u drugima tražila iskrivljenu osobu i onda kad su neke stvari jasnije shvatim da sam živjela u iluziji… to je moj problem koji mi je pokazala jedina osoba koja me istinski može smiriti i prizemljiti čije riječi znače toliko…i u njezinoj blizini sam našla spas i tai svijet kojem sam težila s mnogo osoba… i neke stvari koje su se dogodile čine mi se kao da nisu bile stvarne i opet se pitam da li je sve bila samo iluzija jer je prije sve bilo tako drugačije i odvratnije nego je sad. Recimo da je sad lijepo i da u nekim trenucima jednostavno uživam i da neke stvari mogu si priznati kai nekad nisam mogla… recimo ja samo ne razumijem kojem jebenom kurcu sam ja trošila vrijeme na neke stvari kad one nisu imale vrijednost i nisu bile cijenjene… to mi jednostavno nije jasno…kako da se pomirim s činjenicom da će ljudi uvijek svaljivati krivnju na mene i opet ću se osjećati sjebano zbog toga kai dio sebe dajem nekim osobama a oni ga umrtvljuju umjesto da me grade i tu opet ostajem sama sa sobom kad mi do tog mog šupljeg mozga dopire da se jedino sama mogu graditi, tj. sama dopuštati drugima da me grade jer ništa se ne događa bez razloga i vrijeme taj razlog pokazuje… i sve te suze i svo to izbacivanje boli me dovede do tih 20 minuta istinske sreće… mislim ako je tako kako da nastavim jer kad mislim da je sve u redu i da sam sretna onda se dogodi razočaranje, onda ostajem opet ispred šuplje rupe u koju ubacujem svu tu bol kai znam da nije dobro i moram pronaći drugačiji način ti trenuci moraju doprijeti do moje podsvijesti i moram se naučiti nositi s njima moram ih naučiti cijeniti i živjeti jer možda sreća i nije takva iluzija ljudi su stvarni iako je taj svijet u kojem živimo samo fikcija i uopće nije važno to mjesto gdje se nalazimo nego način na koji gledamo svijet jer onaj paralelan može biti stvaran a isto tak i ovaj koji je za većinu realan za neke je baš on nestvaran i isprazan… važno je što se u njemu događa važni su načini gledanja na taj svijet može se živjeti u oba ovisi u kojem je svijest stanju… i samozavaravanje da ipak postoje ljudi kojima je stalo koji razumije je nužno za preživljavanje mene kao osobe… ja kad shvatim da je to samozavaravanje zavaravanje u punom smislu te riječi tek onda ostajem sama sa sobom, sama s vlastitom obijesti i patnjom za izgubljenim. I neke stvari prihvaćam i shvatila sam da neke osobe ostaju dok neke odlaze … kod mene je stvar u tome kak na njih gledam i kakvima se one prikazuju. U neke ljude polažeš sve svoje živce svo svoje vrijeme i onda shvatiš da one uopće u tebe nemaju povjerenja i pitaš se što su ti donijele kako su te upotpunile i shvatiš da jesu možda čak i više od toga ali kako sam i predviđala više nisu ono što sam nekad gledala, a ta nova tvorevina u koju su se pretvorile zapravo brišu tvoju potrebu za tom istom osobom… i shvatila sam da u svakom odnosu svaka osoba čini udio tog odnosa i ako se one u tom odnosu osjećaju same onda ti kao osoba kod njih ubiti ni niš ne značiš… neam pojma… recimo da me ta napuštanja i gubici čine otpornijom na njih iako se na samom početku tog odricanja ne mogu dovesti zdravom razumu ne kažem da sad zdravo razmišljam ali shvaćam da opet nisam sve ja kriva… i mama mi je rekla da ona ne razumije kako ja mogu dopustiti prijateljima da tako manipuliraju mojim osjećajima a kaj se stavova tiče tu nikome nedam prilaz… a opet sve dođe na to da iako sam razočarana imam snage drugim ljudima dati priliku da uđu u moju stvarnost i prihvatiti ih baš takve kakvi jesu dopustiti im da maksimalno njima posvetim svoje vrijeme, a njoj recimo nedam da uđe… i sad bi netko mogao reći da sam ja pronašla sreću i da moram je proživjeti i doživjeti ali strah je taj koji me sputava u tome jer se bojim razočaranja jer tu priliku nisam imala na tako čudnom putu nisam bila i opet se bojim da su neke stvari iluzija jer ne znam razlikovati…i baš to je najvažnije i kad te svi napuste glazba je uvijek tu glazba koja govori ono kaj je u tebi glazba koja ti neće okrenuti leđa ako ti njoj ne okreneš i iako neki ljudi kažu da kad se osjećaš sjebano da trebaš slušati nešt kai te oraspoloži nešt kai te udalji od problema ja ne gledam na to tak nego proživljavam tu bol prek pjesama duboko je urezujem u sebe i pokušavam se pomiriti se nekim stvarima prek tog proživljavanja… kad bi nekome ispričala svoju prošlost vjerojatno bi pomislio da sam trula iznutra ponekad se tak i osjećam ali sve što mi se dogodilo duboko je zakopano u jamama moje nutrine i dio je mene kakav god da je… na drugim ljudima je kako će na to gledati s prezirom ili s mržnjom ili s gađenjem ili s ravnodušnošću kak većina… i mogu slobodno reći da me ta psiho delirija poput floyda smiruje i dopušta da krećem dalje iako mi se bliži možda još koja rupa…ako je prihvaćanje jedini način ograničavanje me u tome neće spriječiti da nastavim tim putem…
* * *
Gledam u daljinu
Noć koja dolazi.
Čekam susret s tamom.
Volim kad me zarobe
Lanci tamnog željeza.
Ponovno tražim taj
Tvoj tužan hod
Po sumraku.
Uzaludna nada
Dovodi do ludila.
Bljesak na kraju pjesme
Prekrila je dolazeća tama.
U jedinstvu s njom
Brišem još jednu suzu.
Mrak.
What have i become ?
My sweetest friend
Everyone i know
Goes away in the end
And you could have it all
My empire of dirt…
Forgive me, please, for i know not what i do, how can i keep inside the hurt i know it´s true?
Dugo nisam izbacivala to kai mie u glavi pa ću sad probati…nie lako jer ne znam di da počnem… a i niste navikli na takve postove…anyway sve se ruši preda mnom kad sam sigurna u neke stvari i kolko god mi se ta želja za izolacijom smanjuje opet se dogodi nešt kai me vrati i opet sam izolirana…teško da ću ikad više vjerovati u neke svoje osjećaje jer nikad nisu uzvraćeni imam osjećaj da me svi gledaju s prezirom i da im smeta moja prisutnost…najgore je u razredu jer gotovo da ne komuniciram s većinom ljudi svi su tako jebeno daleko mislim nie mi ni stalo ali osjećam se poput uljeza…ne zanimaju me njihovi umovi ni najmanje ali ponekad kad nađem osobe s kojima se dobro osjećam one bježe ispred mene i ja ih ne mogu dostići…za neke od njih mislim da ih nisam vrijedna…jer sve što dotaknem sve uništim i imam toliko želja i nijedna se ne ostvaruje sad sam već poprilično sigurna da je to zbog toga jer ju baš ja želim i samim time kai ulazim u nju(tu želju) bacam je na pod i ne dam joj da se realizira…mislim koga uopće to zanima ali moram s nekim to podijeliti a neke stvari je lakše napisati…ima jedna bliska osoba koja mie rekla da ja tak više ne mogu nastaviti jer budem se razboljela a i imunitet mie već pal… iskreno s tom osobom imam poseban odnos i puno stvari joj govorim jer je starija i ima neko iskustvo… rekla mie da ja sve vidim crno i da sam previše pesimistična a i ne smije mi se niš reći jer ja nikad ne priznajem da nisam u pravu a tak nebum nikud došla…i počela bum se drogirati … onda kak mie spustila kao kak ja mogu ideale tražiti u jednoj pijanoj budali kojoj je cilj u životu bil umrijeti…kao naći mjesto vječnog mira i slobode, čovjeka koji se nije mogel suočiti s realnim svijetom pa je živjel u paralelnom zakai ja to radim da moram počet gledat i vedru stranu ali ja to jednostavno ne mogu jer uvijek kad probam kolko god nade polagala u to sve se na kraju sjebe… i ne mogu više vjerovati da će išta u mom životu dobro ispasti jednostavno nemam snage za to… nema one jedne osobe koja bi uvijek bila tu i zagrlila me … kam god da pogledam nje nema ili je u blizini ali opet nestaje… sve mi se čini tako uzaludno sav trud koji polažem u neke stvari… tak da živim da zaboravim neke stvari iz prošlosti koje su me previše povrijedile… ali uvijek dođe vrijeme kad su one moja opsesija kad ih se jednostavno ne mogu osloboditi… recimo u ponedjeljak mie svirala seasons in the sun i ja se nisam mogla pomaknuti suze su mi se nekontrolirano spuštale jer umjesto da mi novi dan nešt donosi on mi oduzima… i ja to jednostavno ne znam kak prihvatiti kak se pomiriti s nekim stvarima sam tak…uostalom ovo mjesto gdje mi živimo tj. Ljudi koji tu žive su neki tako jebeno pokvareni a svakodnevno ih susrećem kad su s tobom sve ok sve super a iza leđa govore kak te ne podnose ili bilo kai takvog ja iz dana u dan pokušavam shvatiti koji je razlog događanja i one najmanje sitnice i kad ga ne mogu pronaći onda šizim bijesno vrištim u sebi i nema te stvari u mojem životu koja bude mi rekla bit će bolje, nema one osobe koja bi me smirila i dala mi razlog za osmjeh jer svaki put kad se i nasmijem osjećam grižnju savjesti jer se nemam čemu smijati …prie par mjeseci sam konačno našla onai put gdje mie bilo svejedno naučila se nositi s prošlošću i ne razmišljati ali sad opet svaku sitnicu analiziram i svaka me previše pogađa… ne razumijem zašto neke stvari uđu u moj život pokažu mi da iako sam u prošlosti bila zbunjena sad konačno znam kai osjećam i kai hoću ali one mi okreću leđa i postaju nejasne a neke i nevidljive… to jednostavno ne razumijem zašto dodiruju moje osjećaje kad oni mene ne trebaju a ja njih trebam prokleto zašto… uvijek bi druge tak rado tješila rekla im di sam ja pronašla sreću i slobodu ali ja više nisam na tom putu on je bolniji nego prie i svaki dan je sam gore jer se gomilaju dani udaljenosti i prokletog očaja… i serite i dalje po pičkici kurtu i pijanduri morrisonu ali oni mi jedini govore da nisam sam zbog iskrenosti koja se skriva u njihovim pjesmama…i ako je za nekoga slabost osjećati se sjebano i ne razumjeti neke stvari onda mi pljunite u facu jer mi nie stalo do toga kai neko tie kao podrška a onda te drugi dan neće ni poznati…sjebana sam o da jesam i previše…unhappy girl (lost all alone ) uvijek mi ostaju samo prejake riječi koje ne govore ništa a tako su jebeno proživljene...
SAMO NIŠTA
Više nemam snage
Pustiti boli da procuri
Kroz očne duplje.
Više nemam boli
Koju topila sam suzama i
Izricala pjesmama.
Više nemam stup
Na koji nasloniti se mogu
I ispijati kišu.
Više nema riječi
Koje će u mene
Uliti sigurnost.
Više nema pohvala
Od moćnijih za ono
Što radim.
Samo praznina,
Usamljenost,
Bol,
Nepostojanost
I crna prašina
U kojoj stojim
Zarobljena.
Hold me, something's happening
Help me, somebody help me
Hold me, I'm fucking hungry
Help me, I'm right here, who are you?
