And if i go insane, will you still let me join in with the game ? ? ?
I can´t explain just why we lost it from the start, living without you give, you only break my heart… Konfunzivno stanje u kojem teško je razlikovati ono što se stvarno događa i ono što je samo iluzija postalo je moja svakodnevica… ponekad ni suze nisu dovoljne da bol izbacim iz sebe pa krećem na rigoroznije mjere i opet se pitam zašto si to radim i što me na to natjeralo? Uvijek su u pitanju bili prijatelji koji se gube jedan za drugim i odlaze u nepovrat hvala nekoj višoj sili koja nadomješta novim ljudima tu jebenu prazninu koju nosim ali neki put se osjećam krivom i pitam se gdje sam pogriješila što sam krivo napravila ali odgovora nema jer ponekad nije stvar u meni ponekad je stvar i u drugim ljudima kojima je najlakše svaliti krivnju na drugog i onda ostajem stajati razočarana time što mi se dogodilo i što sam se opet naivno predala nekim osobama ali tu ima još jedna stvar prošlost koju smo imale neizbrisiva je iako ta veza, taj odnos nema budućnosti … toliko puta sam već u drugima tražila iskrivljenu osobu i onda kad su neke stvari jasnije shvatim da sam živjela u iluziji… to je moj problem koji mi je pokazala jedina osoba koja me istinski može smiriti i prizemljiti čije riječi znače toliko…i u njezinoj blizini sam našla spas i tai svijet kojem sam težila s mnogo osoba… i neke stvari koje su se dogodile čine mi se kao da nisu bile stvarne i opet se pitam da li je sve bila samo iluzija jer je prije sve bilo tako drugačije i odvratnije nego je sad. Recimo da je sad lijepo i da u nekim trenucima jednostavno uživam i da neke stvari mogu si priznati kai nekad nisam mogla… recimo ja samo ne razumijem kojem jebenom kurcu sam ja trošila vrijeme na neke stvari kad one nisu imale vrijednost i nisu bile cijenjene… to mi jednostavno nije jasno…kako da se pomirim s činjenicom da će ljudi uvijek svaljivati krivnju na mene i opet ću se osjećati sjebano zbog toga kai dio sebe dajem nekim osobama a oni ga umrtvljuju umjesto da me grade i tu opet ostajem sama sa sobom kad mi do tog mog šupljeg mozga dopire da se jedino sama mogu graditi, tj. sama dopuštati drugima da me grade jer ništa se ne događa bez razloga i vrijeme taj razlog pokazuje… i sve te suze i svo to izbacivanje boli me dovede do tih 20 minuta istinske sreće… mislim ako je tako kako da nastavim jer kad mislim da je sve u redu i da sam sretna onda se dogodi razočaranje, onda ostajem opet ispred šuplje rupe u koju ubacujem svu tu bol kai znam da nije dobro i moram pronaći drugačiji način ti trenuci moraju doprijeti do moje podsvijesti i moram se naučiti nositi s njima moram ih naučiti cijeniti i živjeti jer možda sreća i nije takva iluzija ljudi su stvarni iako je taj svijet u kojem živimo samo fikcija i uopće nije važno to mjesto gdje se nalazimo nego način na koji gledamo svijet jer onaj paralelan može biti stvaran a isto tak i ovaj koji je za većinu realan za neke je baš on nestvaran i isprazan… važno je što se u njemu događa važni su načini gledanja na taj svijet može se živjeti u oba ovisi u kojem je svijest stanju… i samozavaravanje da ipak postoje ljudi kojima je stalo koji razumije je nužno za preživljavanje mene kao osobe… ja kad shvatim da je to samozavaravanje zavaravanje u punom smislu te riječi tek onda ostajem sama sa sobom, sama s vlastitom obijesti i patnjom za izgubljenim. I neke stvari prihvaćam i shvatila sam da neke osobe ostaju dok neke odlaze … kod mene je stvar u tome kak na njih gledam i kakvima se one prikazuju. U neke ljude polažeš sve svoje živce svo svoje vrijeme i onda shvatiš da one uopće u tebe nemaju povjerenja i pitaš se što su ti donijele kako su te upotpunile i shvatiš da jesu možda čak i više od toga ali kako sam i predviđala više nisu ono što sam nekad gledala, a ta nova tvorevina u koju su se pretvorile zapravo brišu tvoju potrebu za tom istom osobom… i shvatila sam da u svakom odnosu svaka osoba čini udio tog odnosa i ako se one u tom odnosu osjećaju same onda ti kao osoba kod njih ubiti ni niš ne značiš… neam pojma… recimo da me ta napuštanja i gubici čine otpornijom na njih iako se na samom početku tog odricanja ne mogu dovesti zdravom razumu ne kažem da sad zdravo razmišljam ali shvaćam da opet nisam sve ja kriva… i mama mi je rekla da ona ne razumije kako ja mogu dopustiti prijateljima da tako manipuliraju mojim osjećajima a kaj se stavova tiče tu nikome nedam prilaz… a opet sve dođe na to da iako sam razočarana imam snage drugim ljudima dati priliku da uđu u moju stvarnost i prihvatiti ih baš takve kakvi jesu dopustiti im da maksimalno njima posvetim svoje vrijeme, a njoj recimo nedam da uđe… i sad bi netko mogao reći da sam ja pronašla sreću i da moram je proživjeti i doživjeti ali strah je taj koji me sputava u tome jer se bojim razočaranja jer tu priliku nisam imala na tako čudnom putu nisam bila i opet se bojim da su neke stvari iluzija jer ne znam razlikovati…i baš to je najvažnije i kad te svi napuste glazba je uvijek tu glazba koja govori ono kaj je u tebi glazba koja ti neće okrenuti leđa ako ti njoj ne okreneš i iako neki ljudi kažu da kad se osjećaš sjebano da trebaš slušati nešt kai te oraspoloži nešt kai te udalji od problema ja ne gledam na to tak nego proživljavam tu bol prek pjesama duboko je urezujem u sebe i pokušavam se pomiriti se nekim stvarima prek tog proživljavanja… kad bi nekome ispričala svoju prošlost vjerojatno bi pomislio da sam trula iznutra ponekad se tak i osjećam ali sve što mi se dogodilo duboko je zakopano u jamama moje nutrine i dio je mene kakav god da je… na drugim ljudima je kako će na to gledati s prezirom ili s mržnjom ili s gađenjem ili s ravnodušnošću kak većina… i mogu slobodno reći da me ta psiho delirija poput floyda smiruje i dopušta da krećem dalje iako mi se bliži možda još koja rupa…ako je prihvaćanje jedini način ograničavanje me u tome neće spriječiti da nastavim tim putem…
* * *
Gledam u daljinu
Noć koja dolazi.
Čekam susret s tamom.
Volim kad me zarobe
Lanci tamnog željeza.
Ponovno tražim taj
Tvoj tužan hod
Po sumraku.
Uzaludna nada
Dovodi do ludila.
Bljesak na kraju pjesme
Prekrila je dolazeća tama.
U jedinstvu s njom
Brišem još jednu suzu.
Mrak.
What have i become ?
My sweetest friend
Everyone i know
Goes away in the end
And you could have it all
My empire of dirt…
