18.02.2005., petak
Glavna obilježja žene ribe
Njen karakter je pun suprotnosti. Ona sama toga nije svjesna, ali za većinu ljudi u njenoj okolini je ona čudna neuhvatljiva osoba. Mnogi će pokušavati saznati kakva je, ispitivati njene reakcije.
Ona se mijenja. Nalazi zadovoljstvo u biti u nekoj magli, kojoj ne dozvoljava da se razgrne. Njena sklonost ka sanjarenju i nedefiniranim situacijama navodi na pomisao je ponekad "mjesečarka", lišena svakog smisla za realnost.
Gruba riječ, oštra kritika, zloba, mogu ju raniti do grčevitog bola. Bježi od životne stvarnosti jer ne može podnijeti ljude kakvi jezu. Nema snage za borbu, za uklanjanje prepreka na svom životnom putu, pušta da ju drugi vode i priklanja se njihovim željama.
Ipak, ne može se reći da je totalno lišena svake inicijative i da se potpuno prepušta sudbini. Ako naiđe na pravu podršku, ona će ići naprijed.
Što je u biti uzrok tom nedostatku smjelosti ? Prvo, ona živi u svijetu imaginacija koje ju vode u utopiju. Kod nje je dug put od stvaranja jednog plana do njegovog ostvarenja. Vrlo često njene zamisli, koje mogu biti izuzetne, ostaju okovane u njenoj podsvijesti. Lako se može dogoditi da započne puno poslova, a da niti jedan dovede do kraja. Možda zato što je u međuvremenu promijenila mišljenje ili zato što je naišla na prepreku koja joj se čini nepremostivom.
Nepopravljivi je idealista. Voli ili bi željela se žrtvovati za nešto veliko kako bi ostvarila svoj ideal, ili da bi pomogla slabima i bespomoćnima.
Ne voli one koje ju osuđuju, ne trpi predbacivanja i kritike. Prema drugima je tolerantna do krajnosti. Njen šarm, humor i prirodnost igraju veliku ulogu o odnosima s drugim ljudima. Vrlo je intuitivna. Ljudi dobivaju utisak je u stanju predvidjeti događaje, kao da posjeduje neke skrivene antene za osluškivanje budućnosti.
Kako je vrlo osjetljiva osoba, postoji mogućnost da se plaši života i njegovih košmara. Ono što se odigrava u njenoj bogatoj mašti, za nju postaje stvarnost.
Njena osobnost je vrlo kompleksna, puna tajni i teško pristupačna. Da bi ju netko volio, mora ju jako dobro upoznati.
Ljubav ju zbunjuje od prvog trenutka. Ako osjeti naklonost prema nekoj ženi, nije sigurna u samu sebe, pa ju stoga ne otkriva. Kod nje dolazi do čudnih situacija, do prestanka ljubavi i prije nego što je počela. Kako sumnja u sebe i svoje osjećaje, boji se da ih oni ne dovedu do neželjene strasti. Žena Riba živi u vječitom strahu da će biti prevarena. Patnju ne bi mogla podnijeti. Uvijek balansira između želje i uzdržljivosti, i ta ju ravnoteža uspavljuje.
Međutim, doći će dan kada će neku zavoljeti, kada će njeni skriveni osjećaji izaći na površinu i savladati njenu neodlučnost. Na tom sporom putovanju, potrebno je poštovati izvjesna pravila, da se ne bi ponovo vratila u njenu čahuru. Žena kojoj se svidi, morati će paziti na riječima da ju ne bi povrijedila, postupaka koji bi ju mogli šokirati. Žena Riba u ljubavi, prije svega, traži nježnost, izuzetan takt, čak i tajanstvenost. Otvorenost i spontanost koji se sviđaju mnogim ženama, na nju djeluju kao hladan tuš.
Ne treba nikada zaboraviti da je žena Riba vrlo osjetljiva i romantična. Umije cijeniti iskreno poštovanje i razlikovati lažne od onih pravih riječi.
Njoj su potrebni snovi i ako žena koju zavoli ne može u njima sudjelovati, mora se bar truditi da ih razbije. Ali taj njen život u snovima neće ništa smetati realnom životu s voljenom osobom. Jednog dana kada ljubavni plamen bukne u njoj i osvijetli njene prave osjećaje, predaje im se potpuno, bez rezerve.
Ljubav koja će ju vezati za jednu ženu neće biti niti malo jednostavna. Njeni osjećaji uvijek će biti puni vrtloga i okrnjeni izvjesnom nevjericom. Živi u stalnom strahu da će izgubiti onu za koju se vezala i traži, bez prestanka, dokaze njene ljubavi i odanosti. Svaki rastanak, čak i kratak, pobuđuje u njoj izvjesne sumnje.
Njena ljubomora nije bolesna, ali ako bi izabranica njenog srca našla drugi, osjećala bi se kao da je netko dirnuo u njeno vlasništvo. Zato živi stalno na oprezu. Drugi ljudi mogu pomisliti da je veoma ljubomorna.
Prema partnerici ne pokazuje potpuno svoje osjećaje. Iako je vrlo osjećajna osoba, uvijek ostavlja nešto skriveno, nedokučivo. Njena privrženost voljenoj ženi nikada se ne može potpuno otkriti.
|
- 22:10 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
17.02.2005., četvrtak
reqiem
krvavo blato pada na grad postojanja
isprazne neurotične uspomene
preplanule u potocima jecaja
grčevito stisnutih pesnica
bijesno uništavanje zidova strahova
staklenih paravana
mračnjaka propadanja egzistencije
krvavo blato pada na grad postojanja
ruše se kule izdajničkih vjekova
zamrvljenosti uglednih arhitekata
posprdnim zvukovima plača
zakopavamo zjenice umornih reptila
ljutanjima stazama blijedim
mračnjaka propadanja egzistencije
|
- 16:22 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
16.02.2005., srijeda
retro memorium
kakve li mi sve misli neće proći glavom, totalnim kaosom preokupacije ne bitnim stvarima poput mojih osjećaja, misi koje samo nanose daljnju destrukciju, tendenciju uništenja i dovođenja do apsolutne nule, do stopljenja sa zemljom i hladnim stranama ljesa...
ima li smisla nastavljati borbu za nečim nedostižnim, preljepim, zajedno zamotaim u šareni papir kao poklon koji nije namijenjen vama, iako znate većinu njegova sadržaja, sastava i materije od koje se on sastoji a pripada nekome drugome...
ima li uopće smisla nastavljati živjeti u okrilju ljubavi koja propada, za koje ne postoji budućnost, ček se ni ne nazire skora, doli tek predati se lahoru vijetra koji tek ponekada zamrsi kosu i donese poljubac, opijum koji kasnije crpi zadnje kapi snage iz ova umorna tijela, predati se ponekada neočekivanom dodiru, komentaru....
dim cigarete, tijelo odbačeno, duša koja luta i ne nalazi utočište, ne traži ga više, put kojim korača ravno, bez skretanja, tek poneka slijepa ulica u koju zađe i nastavi preko barikade kao da je nije bilo, kao da je svega nestalo, prošlost se izbrisala, a još uvijek gorko podsjeća i vlada tokom događaja...
........(da, metafora)................................
|
- 23:16 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
još jedno ne pročitano pismo
Ponestaje mi mašte, te kao i često puta do sada, posežem za riznicom riječi koje sam nekada davno poznavala, za riznicom osjećaja koje si i ti poznavala i bolje negoli dobro, čistu i iskrenu ljubav, koja se nije željela predati.
Kao što vidiš, opet izmislih vrijeme da ti pišem, ali za razliku od prošlog puta kada si ti, zapravo, slušala tj. čitala moj monolog. Sada se osjećam prilično bolesno, grozničavo i laganom glavoboljom koja raste. Na žalost, ovih dana iz života sam izbacila neke ljude i stvari, pa se moj krug još više suzio. Sada mi je još potrebnije pronaći valnu dužinu, na kojoj ću ti moći odašiljati sve znakove, šifre koje se u meni gomilaju do te mjere da bih eksplodirala ako ih ne bi barem na ovaj način oslobađala.
Žao mi je što si se osjećala utučenom i osamljenom. I jedino ti mogu preporučiti da čitaš. Jer sa svakom dobrom knjigom koju pročitaš bliža si sama sebi, svojoj ljubavi i osjećajima, koje već iovako predobro poznaješ. Jest da poslije toga ostaje gorak okus u ustima, neki jeziv nedostatak stvarnoga, kompletne egzistencije. Svi koji su svoj život na onaj ili ovaj način vezali uz knjige, bilo da ih čitaju, ili pišu, ili tek kane napisati, znaju da u temeljima njihove odluke za taj način života leži nukleus tragedije, poraza, leži kobni razmak od onoga s čime su se zaželjeli potpuno sjediniti, što su htjeli u sebi zadržati, a što se povuklo i što se neprekidno povlači na daljine koje ne mogu dosegnuti, na daljine dosežne jedino mislima, jedino imaginaciji, jedino poeziji. I sve dok ne počneš kliziti iz prstiju kao sitan pijesak i sve što te grčevitije želim zadržati, to sve brže nestaješ iz moje stisnute šake, postaje moja fikcija koja me prerasla, koja postaje moja osuda i izvršiteljica osude istovremeno.
Večeras, prije mraka, dok sam stajala kraj prozora slomljena tako, iznenada sam podigla pogled i ogledala se oko sebe, kao da me netko zazvao. Iznenada sam nazrela ispod te sumorne skrame prigušen splet boja. Osvjetljenje kao da je dopiralo iz sama srca zemlje, negdje duboko iz tla. Ljubičasta i narančasta na trenutak su dale ton onom čemeru, onoj sjeni. Obojene mrlje i svjetla linija nad horizontom tada je nestala, sve se pogasilo, sve se ponovo skrutilo. Sivotamna boja je prevladala, horizont je poput udova stegnuo svoju tjesninu, i ponovo je sve bilo po starom. Davljenje se nastavilo.
Govorim ti to zbog toga što sam u tom predivnom ali zaslijepljujućem momentu sve ovo gledala drugačije, kroz sebe i svoje osjećaje. Bilo je to zapravo ono nešto, ona neka želja, plamen koji još nije dogorio, još nije ugasao. Sve te boje zapamtila sam iz jednih očiju. Dovoljno da ih se sjetim, da se sjetim onih zlaćanih pjegica na smaragdno zelenim očima i ponekada lagano sivkastoj podlozi, da se sjetim onih arhaičnih i koničnih proreza očiju, onih obrva, smireno zaokruženih iznad tih proreza, da se sjetim nervoze, nadnaravne osjećajnosti u tome tragičnom pogledu, tragici sklone prirode. Osjećam ponekada da su te oči i misli mogle zavladati mnome jedino zbog rasula koje njima vlada, kojem sam i sama sklona. Nisam mogla naći ništa osim propasti u njima, koja se bori protiv sebe same, jednu propast koja želi ostaviti barem trag svoje putanje. Rano sam puno toga saznala, rano previše toga osjetila, rano sam bila na vlastitome pogrebu, ali dokaz da se sve to ipak može pobijediti, pa i smrt, jest to što sam se sva uspjela pretvoriti u nešto i tako održati svoj polomljen brod na valovima, što sam sebe pretvorila u ljubav i bol, te želju koja lagano izgara.
|
- 04:40 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
12.02.2005., subota
ima nešto od srca do srca
kažu ima neka tanka nit, kažu pusti da vrijeme prođe, a što mi vrijeme više odmiče to više boli, to je želja jača, to su noći dulje...
pusti me noćas
dozvoli da sklopim oči
daj mi da se odmorim
barem noćaš nemoj
šetati mislima mojim
priznajem kriva sam
nebih smjela
voljela sam
plakala sam
volim
plačem
pusti me noćas
dozvoli da odmorim tijelo
um tobom zatrovan
tvojom krvlju da ispišem ime
na jastuku svome
dok luna nebom luta
prohujati sa vjetrom
odbaciti uspomene i sjećanja tuge
zaboravljam
ponovo se sjećam
odustajem
jer još nije vrijeme
nemogu i nesmijem
ne još
|
- 00:34 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
11.02.2005., petak
heathered love
i`d rather be dead than hurten again,
every line ends now, in here...
love is blind, and less is more,
so give me just a little bit
of your sweet smile,
and take it of now,
throw it out, i don`t want to see it again,
i don`t want to have
your poison on my skin
cause you are not like others,
and i`m not like tham,
pretending i`m fine
with my broken heart,
what can help to inhale?
some glue, or just ment to be with you?
hanging in sky, abowe the clouds,
can i come down now?
have you run away?
jet not to fload around,
sinking, falling behind the sun,
you bought me with your eyes,
and sweet smile of yours,
now i see how cheep my soul was,
the lesson is learned,
game you played was dirty,
and it`s over now, i have to wake up...
i knew a lady once, i loved her,
and she putted me in grave, a little too soon...
now i`m cryin, now i moan,
trying to rest, to chill my bones,
you can hate me,
do it, come on, hate me!
you wasted me in a way,
and trought me away,
inside source of mine
love that i was fealing for you,
is cryin out witouth a sound,
and again so loudly...
i appreciate the tought,
you`ll always burn in here,
amused so easely...
i`ll take all the blame,
put it on my shoulders,
i`m choaking in here
heart of mine is in my neck...
fault of mine!
fault of yours!
put me trough that way,
and i will crawl away for good,
i`ll find a new way
just with my shadow to be near me,
i`ll find that precious way,
my existence will now...
remain just in hell!
|
- 10:38 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
04.02.2005., petak
the letter of goodbye
my story
nakon rođenja, prvih par godina se niti ne sječam, jedino što mi je nekako upečatljivije ostalo u memoriji je moj pad i zarzbijanje zubiju koje se desilo kada sam imala otprilike tri godine.
nakon toga pohađanje obližnjeg centralnog vrtića i nekoliko godina čiste dosade sa malom hrpom mojih vršnjaka koji me nikada nisu prihvaćali. bilo je tu dosta muke i natezanja oko mene jer sam uvijek bila neki problem i nitko me nije podnosio, dapače najviše sam voljela biti sama ili u društvu mojih odgajateljica koje su me dvije godine zadržle u istoj grupi. u školu sam krenula ranije, dakle sa 6,5 godina a ne kao i svi ostali sa punih 7. još se uvijek sječam nekih događaja kao da su se desili prije nekoliko minuta. prvi tjedan prvoga razreda, naravno da ljude još niti nisam poznavala, niti sam bila svijesna situacije u kojoj sam se našla, niti zašto sam u toj situaciji. dakle kad god bi ja došla u školu i stavila svoju jaknu na vješalicu sve ostale jakne u roku od par minuta bile bi preseljene na dvije najudaljenije vješalice od moje. uvijek dok su ostali pod odmorima letali po hodnicima i igrali se nekih glupih igara, ja sam sama sjedila u kutu učionice na svom mjestu sa olovkom u ruci i komadom papira ispred sebe... nisu me prihvačali i bila sam kao crna ovca, koja je uvijek na licu imala krinku izgleda sretnog djeteta iako to nije bila. godine su odmicale a stanje se pogoršavalo, dodamo li svemu tome čnjenicu da sam pogledom svlačila profesoricu informatike i glazbenog, dojam se upotpunjuje. počela sam živjeti dvojnim životom. pred roditeljima sam bila dobro mamino dijete u roznom, u školi nasmijana uzorna učenica koja je imala sve odlične ocjene, a u mirnom kutu svoje sobe oslobađala bi ono što uistinu jesam, malo rajeno biće, kojem još ni dan danas nije jasno što im je bilo skrivilo i zašto su ga odbacili i prije negoli su ga uspjeli upoznati u njegovome pravome svijetlu. dani su prolazili, želje su rasle. počela sam patiti za jednom djevojkom iz društva u koje sam bila upala u šestome razredu. otvoreno sam joj to priznala i začuđujuće i ona je osjećala nešto slično prema meni. tako sam postala njena prva djevojka a i ona moja prva djevojka i moja prva velika ljubav. sve je bilo dobro nekoli mjeseci dok mi jedan dan nije rekla da su joj se nalazi znatno pogoršali i da ima rak pluča. ostala sam veoma začuđena jer djevojka nije ni pila ni pušila. morala je otiči u kliniku u zagrebu kada joj je postalo tako loše da joj više ni terapije nisu
pomagale niti imale ikakav učinak na nju. nakon mjesec dana njena boravka u klinici posjetila sam je. izgledala je izmoreno i veoma slabo, bila je blijeda a njen do tada iskričav pogled izgubio je sav svoj sjaj. lagano sam ju zagrlila i privila ju na sebe, samo mi je šapnula zapamti volim te i uvijek češ ostati u sječanjima na mene. htjela sam joj još toliko toga reći i toliko toga joj ispričati ali nisam imala prilike, a ni ona ih nije imala prilike čuti. bio je to njen zadnji udah zraka i njene zadnje riječi,
umrla mi je u zagrljaju...nakon toga dugo sam patila, zavukla se sve dzublje u svoj svijet plakala u tišini, ispijala litre i litre alkohola i popušila nekoliko stotina šteka cigareta. navukla sam se na svakakve droge i postala nešto što nekada nisam bila. svi su mislili da je moje društvo utjecalo na mene što se toga tiče, ali nije bilo tako, svaki moj postupak bio je svijesan i u želji da zaboravim sve što je nekada bilo i sve što sam nekada proživljavala uz nju. nekoliko mjeseci kasnije upoznala sam djevoju koja me tako reči splasila od samouništenja. bila sam njena tjedan dana a tada sam je poklonila drugoj. nisam se toliko vezala na nju jer sam znala da će s drugom biti sretnija. prošlo je još neko vrijeme a tada sam sasvim slučajno upoznala sam tebe. dosta dugo smo tipkale, dok nisam shvatila da sam te zavoljela. i otkako sam s tobom ja sam ponovo sretna, ponovo imam vjere u bolje sutra. svaki dan se budim sa spoznajom da imam tebe, koja me voliš, da imam nešto što samo rijetki ljudi u sanjati i željeti. volim te onim istim žarom kojim sam nekada davno voljela, zakopala sam prošlost i svaku svoju sekundu poklonila tebi. nemogu ti ni opisati koliko mi značiš i koliko si mi potrebna. iako si daleko, imam osječaj kao da si svake sekunde u kraj mene, kao da me tvoje ruke grle, a tvoje me riječi smiruju. sada se u prošlost vračam sa osmjehom na licu, gledam na svoje postupke u nekom drugom svijetlu. predala sam ti se u potpunosti i postala sam tvoja. u školi se ništa nije promijenilo. i dalje sam ostasla crna ovca među bijelima i sve dok ne shvate i ne prođu u životu barem onoliko koliko sam ja prošla, neće moći shvatiti sve dvojbe i dileme koje se motaju po mojim mislima, neće shvatiti zašto sam djevojka koja voli tebe, niti će ikome moći reći o meni nešto više od moga imena i adrese stanovanja jer me ne poznaju, nemogu sa sigurnošću reči kakva sam osoba, i jedino što znaju o meni je da pišem poeziju, da se družim sa starijima od sebe i da sam jako povučena. da se skrivam u krinci crnine i mi je korak brz i težak, da sam preozbiljna i da se rijetko kada šalim ili nasmijem. i tako je dobro. ti me poznaješ, i znaš kakva sam, znaš baš sve o meni a sada znaš i cijelu moju tužnu priču prošlosti koju sam ostavila daleko iza sebe i pustila je da odleti sa vjetrom, a opet ipak joj se vračam sa gorkim suzama i gutljajima alkohola. bila sam ti rekla da ću ostati tvoja zauvijek, oprosti mi jer lagala sam ti. nemoj ovo shvatiti kao da te nevolim, niti kao da te nikada nisam voljela, moje srce još uvijek ti pripada, ali malena doviđenja. ja odlazim i ostavljam te da živiš svoj život kao što si ga živjela prije mene. znam da će te boljeti, i znam da će ti biti teško, kao što je i meni teško ovo tipkati, ali tako je najbolje, za tebe. ranila bi te da dulje ostanem, a moj korak teško je pratiti i borbe u meni teško sladati. možda ti nisam pružila dovoljnu šansu, možda sam trebala postupiti drugačije, ali eto nisam, izabrala sam ovaj put za sebe. sve dok ne riješim kaos u svojoj glavi nemogu biti kraj tebe i pripadati ti u potpunosti kao što to zaslužuješ. sve dok se vračam starim ranama i plačem nad sudbinama ljubavnim nemogu biti tvoja u potpunosti. žao mi je, ali ja moram otići. nemoj ovo shvatiti kao da te ostavljam, tu sam i svake minute u mislima si mi shvati ovo kao trenutnu potrebu za bijegom, od same sebe, kao potrebu za time da te spasim i ne povrijedim. molim te, na koljenima te molim onako kao što sam te jednom bila zaprosila, oprosti mi, oprosti.
|
- 22:46 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
