my story
nakon rođenja, prvih par godina se niti ne sječam, jedino što mi je nekako upečatljivije ostalo u memoriji je moj pad i zarzbijanje zubiju koje se desilo kada sam imala otprilike tri godine.
nakon toga pohađanje obližnjeg centralnog vrtića i nekoliko godina čiste dosade sa malom hrpom mojih vršnjaka koji me nikada nisu prihvaćali. bilo je tu dosta muke i natezanja oko mene jer sam uvijek bila neki problem i nitko me nije podnosio, dapače najviše sam voljela biti sama ili u društvu mojih odgajateljica koje su me dvije godine zadržle u istoj grupi. u školu sam krenula ranije, dakle sa 6,5 godina a ne kao i svi ostali sa punih 7. još se uvijek sječam nekih događaja kao da su se desili prije nekoliko minuta. prvi tjedan prvoga razreda, naravno da ljude još niti nisam poznavala, niti sam bila svijesna situacije u kojoj sam se našla, niti zašto sam u toj situaciji. dakle kad god bi ja došla u školu i stavila svoju jaknu na vješalicu sve ostale jakne u roku od par minuta bile bi preseljene na dvije najudaljenije vješalice od moje. uvijek dok su ostali pod odmorima letali po hodnicima i igrali se nekih glupih igara, ja sam sama sjedila u kutu učionice na svom mjestu sa olovkom u ruci i komadom papira ispred sebe... nisu me prihvačali i bila sam kao crna ovca, koja je uvijek na licu imala krinku izgleda sretnog djeteta iako to nije bila. godine su odmicale a stanje se pogoršavalo, dodamo li svemu tome čnjenicu da sam pogledom svlačila profesoricu informatike i glazbenog, dojam se upotpunjuje. počela sam živjeti dvojnim životom. pred roditeljima sam bila dobro mamino dijete u roznom, u školi nasmijana uzorna učenica koja je imala sve odlične ocjene, a u mirnom kutu svoje sobe oslobađala bi ono što uistinu jesam, malo rajeno biće, kojem još ni dan danas nije jasno što im je bilo skrivilo i zašto su ga odbacili i prije negoli su ga uspjeli upoznati u njegovome pravome svijetlu. dani su prolazili, želje su rasle. počela sam patiti za jednom djevojkom iz društva u koje sam bila upala u šestome razredu. otvoreno sam joj to priznala i začuđujuće i ona je osjećala nešto slično prema meni. tako sam postala njena prva djevojka a i ona moja prva djevojka i moja prva velika ljubav. sve je bilo dobro nekoli mjeseci dok mi jedan dan nije rekla da su joj se nalazi znatno pogoršali i da ima rak pluča. ostala sam veoma začuđena jer djevojka nije ni pila ni pušila. morala je otiči u kliniku u zagrebu kada joj je postalo tako loše da joj više ni terapije nisu
pomagale niti imale ikakav učinak na nju. nakon mjesec dana njena boravka u klinici posjetila sam je. izgledala je izmoreno i veoma slabo, bila je blijeda a njen do tada iskričav pogled izgubio je sav svoj sjaj. lagano sam ju zagrlila i privila ju na sebe, samo mi je šapnula zapamti volim te i uvijek češ ostati u sječanjima na mene. htjela sam joj još toliko toga reći i toliko toga joj ispričati ali nisam imala prilike, a ni ona ih nije imala prilike čuti. bio je to njen zadnji udah zraka i njene zadnje riječi,
umrla mi je u zagrljaju...nakon toga dugo sam patila, zavukla se sve dzublje u svoj svijet plakala u tišini, ispijala litre i litre alkohola i popušila nekoliko stotina šteka cigareta. navukla sam se na svakakve droge i postala nešto što nekada nisam bila. svi su mislili da je moje društvo utjecalo na mene što se toga tiče, ali nije bilo tako, svaki moj postupak bio je svijesan i u želji da zaboravim sve što je nekada bilo i sve što sam nekada proživljavala uz nju. nekoliko mjeseci kasnije upoznala sam djevoju koja me tako reči splasila od samouništenja. bila sam njena tjedan dana a tada sam je poklonila drugoj. nisam se toliko vezala na nju jer sam znala da će s drugom biti sretnija. prošlo je još neko vrijeme a tada sam sasvim slučajno upoznala sam tebe. dosta dugo smo tipkale, dok nisam shvatila da sam te zavoljela. i otkako sam s tobom ja sam ponovo sretna, ponovo imam vjere u bolje sutra. svaki dan se budim sa spoznajom da imam tebe, koja me voliš, da imam nešto što samo rijetki ljudi u sanjati i željeti. volim te onim istim žarom kojim sam nekada davno voljela, zakopala sam prošlost i svaku svoju sekundu poklonila tebi. nemogu ti ni opisati koliko mi značiš i koliko si mi potrebna. iako si daleko, imam osječaj kao da si svake sekunde u kraj mene, kao da me tvoje ruke grle, a tvoje me riječi smiruju. sada se u prošlost vračam sa osmjehom na licu, gledam na svoje postupke u nekom drugom svijetlu. predala sam ti se u potpunosti i postala sam tvoja. u školi se ništa nije promijenilo. i dalje sam ostasla crna ovca među bijelima i sve dok ne shvate i ne prođu u životu barem onoliko koliko sam ja prošla, neće moći shvatiti sve dvojbe i dileme koje se motaju po mojim mislima, neće shvatiti zašto sam djevojka koja voli tebe, niti će ikome moći reći o meni nešto više od moga imena i adrese stanovanja jer me ne poznaju, nemogu sa sigurnošću reči kakva sam osoba, i jedino što znaju o meni je da pišem poeziju, da se družim sa starijima od sebe i da sam jako povučena. da se skrivam u krinci crnine i mi je korak brz i težak, da sam preozbiljna i da se rijetko kada šalim ili nasmijem. i tako je dobro. ti me poznaješ, i znaš kakva sam, znaš baš sve o meni a sada znaš i cijelu moju tužnu priču prošlosti koju sam ostavila daleko iza sebe i pustila je da odleti sa vjetrom, a opet ipak joj se vračam sa gorkim suzama i gutljajima alkohola. bila sam ti rekla da ću ostati tvoja zauvijek, oprosti mi jer lagala sam ti. nemoj ovo shvatiti kao da te nevolim, niti kao da te nikada nisam voljela, moje srce još uvijek ti pripada, ali malena doviđenja. ja odlazim i ostavljam te da živiš svoj život kao što si ga živjela prije mene. znam da će te boljeti, i znam da će ti biti teško, kao što je i meni teško ovo tipkati, ali tako je najbolje, za tebe. ranila bi te da dulje ostanem, a moj korak teško je pratiti i borbe u meni teško sladati. možda ti nisam pružila dovoljnu šansu, možda sam trebala postupiti drugačije, ali eto nisam, izabrala sam ovaj put za sebe. sve dok ne riješim kaos u svojoj glavi nemogu biti kraj tebe i pripadati ti u potpunosti kao što to zaslužuješ. sve dok se vračam starim ranama i plačem nad sudbinama ljubavnim nemogu biti tvoja u potpunosti. žao mi je, ali ja moram otići. nemoj ovo shvatiti kao da te ostavljam, tu sam i svake minute u mislima si mi shvati ovo kao trenutnu potrebu za bijegom, od same sebe, kao potrebu za time da te spasim i ne povrijedim. molim te, na koljenima te molim onako kao što sam te jednom bila zaprosila, oprosti mi, oprosti.
Post je objavljen 04.02.2005. u 22:46 sati.