Ponekad dođu dani kad neke stvari ne sjedaju na svoje mjesto. Ponekad je najbolje takve dane preskočiti ili bolje rečeno prespavati i krenuti dalje. A tako je lijepo počelo. I dan je zapravo bio uspješan na poslovnom planu, no sada u ovom trenutku osjećam se iscijeđeno i iako je preda mnom skoro dva puna sata posla htjela bih da sve završi prije ili da netko nazove ili dođe kako bi vrijeme proteklo.

Nekako je sparno i otužno. Nema sunca, u zraku puno vlage. Čak je i ručak bio loš. Mobitel se ispraznio i nema više ni dolaznih ni odlaznih poziva dok ga ne ukopčam u Strum.

Žao mi je što su od pisanja odustala jedna od najboljih blogerica i moja prijateljica Riječanka. Žao mi je i što nema Petre.

A danas je srijeda, a ja sam zapravo tek u sredini tjedna i danas sam na trenutak posustala u jednoj odluci. Vjerujem da je u pitanju samo trenutak ili bolje rečeno upravo sam odlučila (a kad ja donesem odluku to je čvrsto i gotovo nepromjenjivo) da više posustajanja nema.

Uredno sam sve platila. Uredno sam podmirila svoj račun za to danas.

Ipak ponajviše od svega vjerujem da ima stvari koje ne možeš kupiti, a opet ima stvari koje moraš platiti.