probudila se u 6,

pila kavu u 7

točila benzin u 7.15

kod klijenta bila od 7.30

povećanje ug. konačno i potpisano

završila u 13.30

doma u 14

kod tate u 14.45

Pred liftom grupica ljudi u srednjim tridesetim i dijete. Ulaze. Razgovaraju se i žena nikao da stisne tipku na koji će kat. Naime oni se moraju dogovoriti. U liftu dese ljudi i ja. Pitam. Hoćete li gospođo? Iznenađeno se okrenula. Kao štro ja hoću. I ja stisnula svoj kat. Ona konačno stisnula svoj kat. Muškarac u društvu reče sažalno :"Vrućina". Odgovorila sam s kratko da. A što ću mu reći. Mislim što ću ja njemu objašnjavati. Da sam tužna i žalosna i koliko god živim život kada dođem u bolnicu svaki put sam svjesnija da njemu vrijeme cure. I meni je teško. I htjela bi do njega što prije. I stvarno poludim kad netko se u bolnici ponaša kao u obližnjem kafiću. Mislim ne poludim, ali postojem hladna i distancirana i ledeno kažem....Hoćete li gospođo?

Prva sam izašla. Čula sam komentar. Koja živčana baba. Njen naravno. Nije imala toliko pristojnosti da pričeka da se zatvore vrata lifta.

Mislim stvarno kad se netko otrese na Vas na ulici, bolnici, bilo gdje, da li ikada pomislite da je taj netko imao razlog. I da taj razlog nije teška današnja biometeorološka situacija. Da ste ga naljutili i potencirali nešto što je tog čovjeka ili ženu istinski zaboljelo.
....

nastavak, šetnja Jarunom, piće, druženje i odmaranje.

...lagano sam pocrvenila....nisam više živčana, ali još me drži blue...

...idem prati kosu....biti će liijepa i vesela..mislim kosa