Došao je i opet sam vidjela njegove vesele oke. I dobila nešto fino. Nešto strano. I danas se je sjetio našeg prvog susreta i nazvao me s tog mjesta. Zaigralo mi je srce. Proklela sam svoj poslovni raspored jer zapravo sam samo htjela biti s njim pola sata sama. Pomilovati mu kosu. Poljubiti usnu. No nije i neće nikad biti moj. Ali je svoj. I neka.

Najveći dio posla sam riješila. S ponedjeljkom neću više imati zaostataka i sve ulazi u kolotečinu. Sada je na redu pregledavanje i provjeravanje Ali to se može ležero. Nema hrpetine papira. Sve je uredno posloženo. I meni su se u glavi No ponovo trebam savladati novi knjigovodstveni program. I nisu oni nešto komplicirani, mislim programi, ali treba određeno vrijeme privikavanja. Naime svaki je drugačiji. U svakom se programu koriste neke druge fore. U osnovi se dobivaju isti rezultati ali na sasvim druge načine. I to mi je nevjerojatno. Poznajem već deset knjigovodstvenih programa, ali sve je različito iako su principi poslovanja i knjigovodstva isti i iako državu svi moramo informirati na isti način.

A danas sam još bila na prezentaciji jooš jednog novog programa. A naučiti ću i taj. Nije to najgora stvar na svijetu. Mislim na učenje.Narednih mjesec i pol ću zapeti i vjerujem da će se to isplatiti, onda ću malo drugačije posložiti stvari. Moram, jer ja ne mogu raditi stalno po dvanest sati na dan. Ne želim i neću. I nije mi to bio cilj kad sam osnovala d.o.o.

Iako radim puno, neizvjesnost postoji. Svaki mjesec. Da li će platiti. Ponekad doista previše brinem. Biti će što mora biti.

A on....a to je duga priča....duuga priča koja nikada neće biti ispričana....ali priča postoji...i vrlo je lijepa...lijepa poput njegovog osmijeha...

Otišao je svojim poslom, u svoj život, ja svojim. I tako to ide....Srebro i tirkiz. Orginalna kombinacija.