Noćas moj mob bio u pogonu sto na sat. Iznanada kasno kada s već vjeđe prekrivale oči stigla je the message. I onda sam ja počela.
Trajalo je jedan sat. Bar mislim naše smsovanje.
Osmijeh je bio na licu. Suza u oku. Ponekad mrzim, ali doista mrzim sve ove moguće i nemoguće vrste komunikacije.
I mrzim to što nam takav vid komunikacije omogućava pitanja, koja nikad ne bi smjela biti postavljena i kaja niti ja Loptica ne bi postavila u live encountere.

Mrzim kad oduševim sugovornika, kad je on džentlmen a ja nisam dama jer sam si navikla sama otvarati vrata u životu i naprosto čovjek mi mora dati do znanja hej ja sam tu muško.

Kako neki muškarci su muškarci bez tog rituala ili me uspiju zaskočiti i otvoriti mi vrata prije nego ja to sama napravim.

Istina pred njegovim vratima čekam. Nikad dulje od deset petnaest minuta, ali čekam. Dočeka me prekrasan topli osmijeh i nevjerica. Ni on ne može sakriti iznenađenje.

Pred njenim vratima ne čekam, uvijek se otvaraju brzo i iza njih je draga žena. Ne pita samo sluša. Moja najbolja prijateljica.

I ja slušam. Istina i Bog ne blogere ovaj petak, ali slušam....slušam upravo veselje svog nećaka koji je obavio veliku nuždu i silno se veseli zbog "kapitalca".

A danas sam trebala šetati Maksimirom. Vani je tmurno i oblačno. Unutra je tmurno i oblačno. Neće dugo. Proljeće je pa je vrijeme vrlo promljenjivo. A meni se samo nešto spava.