Prošlo je deset godina od mog moždanog udara. Od onda sam ih imala sedam. Što blažih što težih. Svaki puta sam sve ponovno učila, govoriti, jesti, hodati. I uvijek sam beskrajnom voljom i vježbom, ali i lijekovima nakon najkasnije dva mjeseca bila naizlgled potpuno zdrava.

Liječnici nisu nisu znali uzroke. Nagađali su genetski, stres, tumori. Hranila sam se po njihovim uputama, pila sve propisane lijekove, išla travarima, nisam spavala manje od osam sati dnevno, vježbala. Šećer i kolesterol nisu postojali u mojoj prehrani. Usporila sam život na brzinu kornjače, ali živjela sam i bila presretna.

Njega sam srela na duhovnoj obnovi pred šest godina. Znate tamo gdje se moli za zdravlje i zahvaljuje Bogu na životu pojavio se on vrane kose i crnih očiju. Ispovijedao me. Bio je strog, ali pravedan. Ali kako je bio malo previše lijep nisam mogla ništa reći. Samo sam plakala....Umrijeti ću za mjesec dana, a jedini muškarac kojeg bi mogla voljeti nosi habit....Otišla sam odmah krišom svom fra Štefeku i sve is(pri)povijedila. Dao mi je oprost, ali i od srca se smijao mojim "grijesima". Štefek je rekao, ma daj Nensi zgriješi tu i tamo, bar mi buš dolazila to pripovedati. A ja bum te odrešil. Fra Štefek je naravno Zagorac.

On je bio zapravo nestvaran. S izgledom filmske zvijezde, među stotinjak napaćenih ljudi u habitu stalno je jurio žurio i za svakog imao vremena, osmijeh, savjet i ukor ako je bio potreban...Znala sam da ću ga voljeti do kraja života bez obzira na sve. Na duhovne obnove nisam dolazila, kako ga slučajno ne bi srela, a fra Štefeka sam s vremena na vrijeme pozvala na kavu (i fratri vam idu na kave) i ispovijedila se.

Zdravlje je bilo malo bolje ili malo gore....Štefeka nisam zvala tri godine, a živjela sam kao da je svaki dan zadnji. Udavati se nisam htjela, jer nisam htjela da se desi da me muž oplakuje već za par mjeseci. Ali vodila ljubav jesam. I to često. To je grijeh. Ali ja ga se nisam željela odreći jer voljeti ipak nije grijeh, a ja sam to uvijek radila iz ljubavi. Jer činilo me i živom i stvarnom. Čak se i zdravlje popravilo. Udar nisam imala već dvije godine.

Zdravlje se naglo pogoršalo....Znala sam da ponovo moram po svoje zdravlje u Crkvu. Molila sam, plakala i došao je red na ispovijed. I onda se pojavio on. Kosa je još bila vrana. Na licu koja bora koja ga je učinila još ljepšim, prekrižio me pogledao i pitao koji su tvoji grijesi....Pričala sam bez prestanka dva sata. Njegovo crno oko živo je sjalo. Načas je bilo iznenađeno, ali nikad niti u jednom momentu nisam vidjela osudu, presudu, ništa....Suze su navrle. Nisam više mogla pričati. Rekao je samo dođi ponovo. Nije mi dao odriješenje grijeha, nije mi dao pokoru...
Dođi ponovo....Nemaš grijeha....ali dođi ponovo....plakati ću s tobom.

Sjela sam u auto. Suza je suzu stizala. ...U mraku je zazvonio mobitel. Javila sam se. S druge strane Vlado....Opet sam cvrkutala i znala da ću noćas "zgriješiti".

A onom koji je rekao da dođem, doći ću...za mjesec dana. Ne mogu prije. Jer brzo moram ugasiti ovaj plam što u mom srcu načas zasja, a barem mjesec dana mora proći da isti zasigurno bude pepeo.

A Vladu volim....Iz dubine srca svoga... I on mene voli....ali ništa ne zna....Za njega sam ja jedna vesela ptičica. I jesam. Vjerovali ili ne. Nensi Slamar je veseli mali vrapčić.