could you tell me?
Umjetnička duša.
Lijena, ali uporna.
Mrzi nepravdu i glupost.
Ambiciozna optimistica.
Mašta radi svašta.
Velika perfekcionistica.
Hiperaktivna i snalažljiva.
Katkad umišljena. Vesela.
Često u centru pažnje.
Smije se glasno, iz srca.
She likes it.
čitati i pisati.
shopping i modu.
torbice i cipele.
serije.
filmove.
parfeme.
putovanja.
izlaske.
zagrljaje.
čokoladu s lješnjacima.
životinje.
horoskop.
dugu kosu.
z4.
i jednog plavog.
her favorites.
>> cooming soon :) <<
|
"Prije smo sjedili na zidićima do kasne ure, a danas sjedimo za fejsom."
ponedjeljak, 28.03.2011.
Zadnjih dana imam dosta vremena, a kako sam otpočetka ove godine odlučila okrenuti nove listove u knjizi svog života, ovime zatvaram jedno od zadnjih poglavlja. Razmišljajući o prošlosti prelazim na život u sadašnjosti i pokušavam više ne podsjećat se kaj je bilo tog i tog datuma. Za to služi dnevnik kojem sam se ponovo počela redovito 'javljati'.
Važan dio moje prošlosti je postao internet. Od dana kad sam napravila blog i Facebook previše toga se dogodilo. Ajmo krenut otpočetka kako bi razjasnila i vama, a i sebi stvari koje ću posložiti svaku na svoju policu u ormar koji ću zatvoriti i nadajmo se ne tako skoro ponovo otvoriti.
Prvo smo svi imali blogove. Ja sam bila 5. razred kad je ovaj portal postao popularan i kad su ga sve cure u školi imale. Preko njega smo se upoznavale sa curama iz starijih generacija, preko njega smo se dogovarale kaj ćemo radit sutradan, preko njega smo sve doznavale jedne o drugima.
Onda je došla era u kojoj je Skype postao popularan. Sjećam se kako smo cura iz prošlog posta i ja satima znale razgovarati preko njega. A kad smo se odvažile i dodale dečke koji su nam se tada sviđali, razgovori su trajali do ranog jutra.
Pa je MSN postao popularan. Sjećate se kad smo ko ludi jedni drugima mažnjavali emotikone? Postali su nam ko Pokemoni: morali smo ih skupit sve. A kad je bezobrazni striček koji je napravio MSN ograničio broj slanja emotikona na 5, svi smo se živcirali jer smo morali stalno stiskati 'Enter' da možemo poslati poruku u cjelosti :D
Ali uz sve to i dalje smo se skupljali na školskom, i dalje smo igrali odbojku poslije škole, i dalje smo razmjenjivali sličice i svi svakome sve govorili u lice. Bile su to tad dječje sitnice koje su nam se činile ogromnim problemima, ali smo bili iskreni te nitko nije bio dvoličan.
A onda je 2006. kod nas postao popularan Facebook. Mark Zuckerberg je mislio kako nam je svima olakšao komunikaciju, a zapravo nas je zatupio i prikovao uz kompjutere. Zaboravili smo kako je to komunicirati s nekim oči u oči. Zaboravili smo kako je to čuti nečiji glas preko telefona, sada samo čitamo nečije riječi. Zaboravili smo doć kod nekoga doma i listati foto albume. Sada gledamo preko interneta te 'lajkamo'.
Svaka čast onima koji se mogu kontrolirati i ne ići na fb preko mobitela. Ali malo je danas takvih. Da nema korizme, i ja bih bila jedna od onih koji čak i u tramvajima vade mobitele iz džepova i 'odlaze u inboks'. Sad se znam kontrolirati, a počinjem i s odvikavanjem. Postao je kao droga, a mi smo ovisnici.
Imala sam par neugodnih iskustava i od tada pazim kaj pišem na svom profilu. Draže mi je okrenuti nečiji broj mobitela i dogovoriti se za izlazak, kino ili kavu. Nije zanimljivo kad moraš procjenjivat kaj pišeš da ne bi nekoga povrijedio ili uvrijedio.
Žao mi je ovih mlađih generacija. Mi smo bar u 1. srednje postali ovisni.
Pa se pitam hoće li ova djeca iskusiti onu čar skrivača kad se treba preko cijelog igrališta derati 'pik-pak za mene'?
Ili kad neko vara pa se svi u glas deru 'Polu-pa-ni lonči-ćiiiii'.
Hoće li ko papige ponavljati 'crna kraljica jen dva tri!'?
Hoće li igrati rundu za rundom 'Majmuna iz škole' sve dok ih noge ne zabole od trčanja?
Hoće li im sve ruke biti plave od 'Lanca probijanca'?
Hoće li se od 'Ledene babe' cijeli ukočiti dok ih neko ne spasi?
Hoće li im sve lopte odletit na krov neke zgrade ili pod auto dok igraju graničara?
Hoće li tužno gledati kroz prozor kad im kiša briše tragove 'Školice'?
Hoće li jedni drugima namjerno bacati niske lopte samo da bi ovaj drugi dobio M u 'Magarcu'?
A s druge strane, kakva će tada biti vremena? Hoće li biti sigurno djecu pustiti same van da se igraju?
"I ja bih htio imat’ opet sedam, osam godina, bit’ cijeli zmazan, imat’ poderana koljena. Je’n, dva, tri, stalno igrat’ bilo cool mi je..."
I stvarno poželim imat sedam - osam godina, da sam cijeli dan vani i da me nije briga kako sam obučena, dal imam i trunku šminke i da moram pazit di mi je mobitel, novčanik ili nešto slično.
Htjela bih opet imat ključić oko vrata, kosu svezanu u rep i prljave tenisice jer sam upala u blato dok smo se natjecali ko će prije doć do ljuljačke. Htjela bih doć na igralište, bacit vestu i odmah se uključit u igru. Doć na školsko i samo se uključit u nogomet s dečkima, bez obzira na to što sam jedina cura.
Vrijeme, čudno vrijeme. Bacilo je na nas sjene.
Poželim pitat svoje doma da se preselimo u Kanadu jer sudeći po filmovima kojima nas šopaju na tv.u, tamo je puno ljepše. Brda, planine, pašnjaci, razmak između kuća od pola sata. That's the life I'm talking about.
I razveselila sam se kad su rekli da će se ukinuti fejs.
ajmo svi izbrisat fejs i vratit se na ulice kak smo prije bili.
Ostavljam vam pusu,
D.
| 19:16 |
Komentari (31) |
On/Off |
Print |
# |
Ne trudi se da nađeš opravdanje, neke stvari se dogode kad im se nadaš najmanje.
petak, 11.03.2011.
Trudim se dopustiti ljudima da me upoznaju, da o meni stvore sliku kakva sam zapravo.
Neka me vole zbog onog kakva jesam.
Zbog tebe ne dopuštam sebi da zavolim nekog.
Znam da boli kad ljudi odu bez riječi, a ne želim da drugi saznaju kakav je to osjećaj.
Nitko me svih ovih godina nije do kraja uspio uvjeriti da će uvijek biti tu i da nikad neće otići.
Puno ih je pokušavalo, ali ti si mi u mislima kao podsjetnik
što će se dogoditi ako im dopustim da mi se približe.
Mislila sam da će kod mene vrijediti 'vrijeme liječi rane', ali ta poslovica me vješto izbjegava.
Kad god te spomenu, sjetim se vremena kojeg smo provele zajedno.
Sjetim se da si unatoč svemu bila tu, kraj mene, i u vrijeme i u nevrijeme.
Sjetim se da sam i ja bila uz tebe kad si prolazila kroz teška razdoblja.
Kad god bi me nazvala, došla sam kod tebe u roku pola sata, koliko su nam kuće udaljene.
Isto je vrijedilo i za tebe.
Otišla si bez riječi, ostavila si me samu, bez ikoga. Nisam htjela čuti di si, s kim se sad družiš,
u koju školu si otišla, zašto, a najmanje zašto mi nisi htjela reći da ideš.
Sad mislim da sam se mogla bolje pripremiti da si mi rekla, ali onda su mi suze tekle niz lice
kad sam shvatila da više nećeš sjesti sa mnom u našu zadnju klupu ili
otići do osmaša, kako smo to uvijek pod odmorima radile.
To ljeto sam se promjenila. Kad sam se vratila u grad, svi su primijetili da sam postala cold-blooded bitch.
Nisu znali da je to zbog one osobe zbog koje donedavno nisam skidala osmijeh s lica.
I kad si se vratila, nisam imala snage ponovno prolaziti kroz sve s tobom.
Zašto gledati isti film kad mu znaš kraj?
Bolna si mi tema sve ove godine, bivša najbolja prijateljice.
Ne mogu pričati nikome o tebi jer svi imaju previše pitanja, a otvaranje starih rana boli.
Možda vrijeme liječi rane, al ostaje ožiljak.
| 17:03 |
Komentari (8) |
On/Off |
Print |
# |
She's got both hands in her pocket
nedjelja, 06.03.2011.
Odlučila sam uvesti neke promjene u svoj život, okrenuti novu stranicu. Ponovno se posvećujem dnevniku, otkrivam novu glazbu, mjenjam ponašanje, otvaram novi blog. Prošla 2 bloga su dugo bila "u opticaju", ali s vremenom mi je trebala promjena.
Promjene i volim i ne volim. Dobre su, ali katkad i bolne. Ali neki drugi put o tome.
Što reći o meni?
Rođena sam u jesen, ali oko moga rođendana često pada snijeg.
Najteža gimnazija u gradu je bila moj odabir.
Iz velikog sam grada. Ružnog, sivog, tmurnog grada koji se u ljeto mjenja. Postaje šaren, okovan vrućinama.
Parfemi, Ray-banice, Seks i grad, Miss Dior, ljeto, more, plišane trenirke, čitanje, pisanje, izlasci, fotografije, proljeće, bicikl. Obožavam sitnice.
Volim modu, ali nisam opsjednuta njome. Volim biti sređena, ali ne i prenapadna. Šminka sakriva nedostatke i izražava ljepotu. Ne postoji da bi cure izgledale kao klauni.
Posebna sam, a moji stavovi su uvijek čvrsti i realni. Nedam da me itko mjenja.
Za mene subote ne znače samo ludovanje i opijanje. Savršena subota može biti i provedena doma, uz televizor, kokice i dobar film.
A na blogu ću pisat svašta. Kaj god me muči, tišti, veseli, ili osjećam da to moram podjeliti s nekime.
Nekad je puno lakše otvoriti se potpunim strancima nego ljudima koje oduvijek poznajemo.
Koliko će blog trajati? Dokle god ću imat inspiracije, volje i želje za održavanjem.
Boxovi će s vremenom dolaziti.
| 13:47 |
Komentari (11) |
On/Off |
Print |
# |
|
