Trudim se dopustiti ljudima da me upoznaju, da o meni stvore sliku kakva sam zapravo.
Neka me vole zbog onog kakva jesam.
Zbog tebe ne dopuštam sebi da zavolim nekog.
Znam da boli kad ljudi odu bez riječi, a ne želim da drugi saznaju kakav je to osjećaj.
Nitko me svih ovih godina nije do kraja uspio uvjeriti da će uvijek biti tu i da nikad neće otići.
Puno ih je pokušavalo, ali ti si mi u mislima kao podsjetnik
što će se dogoditi ako im dopustim da mi se približe.
Mislila sam da će kod mene vrijediti 'vrijeme liječi rane', ali ta poslovica me vješto izbjegava.
Kad god te spomenu, sjetim se vremena kojeg smo provele zajedno.
Sjetim se da si unatoč svemu bila tu, kraj mene, i u vrijeme i u nevrijeme.
Sjetim se da sam i ja bila uz tebe kad si prolazila kroz teška razdoblja.
Kad god bi me nazvala, došla sam kod tebe u roku pola sata, koliko su nam kuće udaljene.
Isto je vrijedilo i za tebe.
Otišla si bez riječi, ostavila si me samu, bez ikoga. Nisam htjela čuti di si, s kim se sad družiš,
u koju školu si otišla, zašto, a najmanje zašto mi nisi htjela reći da ideš.
Sad mislim da sam se mogla bolje pripremiti da si mi rekla, ali onda su mi suze tekle niz lice
kad sam shvatila da više nećeš sjesti sa mnom u našu zadnju klupu ili
otići do osmaša, kako smo to uvijek pod odmorima radile.
To ljeto sam se promjenila. Kad sam se vratila u grad, svi su primijetili da sam postala cold-blooded bitch.
Nisu znali da je to zbog one osobe zbog koje donedavno nisam skidala osmijeh s lica.
I kad si se vratila, nisam imala snage ponovno prolaziti kroz sve s tobom.
Zašto gledati isti film kad mu znaš kraj?
Bolna si mi tema sve ove godine, bivša najbolja prijateljice.
Ne mogu pričati nikome o tebi jer svi imaju previše pitanja, a otvaranje starih rana boli.
Možda vrijeme liječi rane, al ostaje ožiljak.
Post je objavljen 11.03.2011. u 17:03 sati.