"Prije smo sjedili na zidićima do kasne ure, a danas sjedimo za fejsom." - Ljubav gadna navika je.

could you tell me?

Umjetnička duša.
Lijena, ali uporna.
Mrzi nepravdu i glupost.
Ambiciozna optimistica.
Mašta radi svašta.
Velika perfekcionistica.
Hiperaktivna i snalažljiva.
Katkad umišljena. Vesela.
Često u centru pažnje.
Smije se glasno, iz srca.

She likes it.

čitati i pisati.
shopping i modu.
torbice i cipele.
serije.
filmove.
parfeme.
putovanja.
izlaske.
zagrljaje.
čokoladu s lješnjacima.
životinje.
horoskop.
dugu kosu.
z4.
i jednog plavog.

her favorites.

>> cooming soon :) <<

"Prije smo sjedili na zidićima do kasne ure, a danas sjedimo za fejsom."

ponedjeljak, 28.03.2011.

Zadnjih dana imam dosta vremena, a kako sam otpočetka ove godine odlučila okrenuti nove listove u knjizi svog života, ovime zatvaram jedno od zadnjih poglavlja. Razmišljajući o prošlosti prelazim na život u sadašnjosti i pokušavam više ne podsjećat se kaj je bilo tog i tog datuma. Za to služi dnevnik kojem sam se ponovo počela redovito 'javljati'.
Važan dio moje prošlosti je postao internet. Od dana kad sam napravila blog i Facebook previše toga se dogodilo. Ajmo krenut otpočetka kako bi razjasnila i vama, a i sebi stvari koje ću posložiti svaku na svoju policu u ormar koji ću zatvoriti i nadajmo se ne tako skoro ponovo otvoriti.

Prvo smo svi imali blogove. Ja sam bila 5. razred kad je ovaj portal postao popularan i kad su ga sve cure u školi imale. Preko njega smo se upoznavale sa curama iz starijih generacija, preko njega smo se dogovarale kaj ćemo radit sutradan, preko njega smo sve doznavale jedne o drugima.
Onda je došla era u kojoj je Skype postao popularan. Sjećam se kako smo cura iz prošlog posta i ja satima znale razgovarati preko njega. A kad smo se odvažile i dodale dečke koji su nam se tada sviđali, razgovori su trajali do ranog jutra.
Pa je MSN postao popularan. Sjećate se kad smo ko ludi jedni drugima mažnjavali emotikone? Postali su nam ko Pokemoni: morali smo ih skupit sve. A kad je bezobrazni striček koji je napravio MSN ograničio broj slanja emotikona na 5, svi smo se živcirali jer smo morali stalno stiskati 'Enter' da možemo poslati poruku u cjelosti :D
Ali uz sve to i dalje smo se skupljali na školskom, i dalje smo igrali odbojku poslije škole, i dalje smo razmjenjivali sličice i svi svakome sve govorili u lice. Bile su to tad dječje sitnice koje su nam se činile ogromnim problemima, ali smo bili iskreni te nitko nije bio dvoličan.

A onda je 2006. kod nas postao popularan Facebook. Mark Zuckerberg je mislio kako nam je svima olakšao komunikaciju, a zapravo nas je zatupio i prikovao uz kompjutere. Zaboravili smo kako je to komunicirati s nekim oči u oči. Zaboravili smo kako je to čuti nečiji glas preko telefona, sada samo čitamo nečije riječi. Zaboravili smo doć kod nekoga doma i listati foto albume. Sada gledamo preko interneta te 'lajkamo'.
Svaka čast onima koji se mogu kontrolirati i ne ići na fb preko mobitela. Ali malo je danas takvih. Da nema korizme, i ja bih bila jedna od onih koji čak i u tramvajima vade mobitele iz džepova i 'odlaze u inboks'. Sad se znam kontrolirati, a počinjem i s odvikavanjem. Postao je kao droga, a mi smo ovisnici.

koliko se dog. preko chata kad cemo se nac, mogli smo prije 2h bit skupa...

Imala sam par neugodnih iskustava i od tada pazim kaj pišem na svom profilu. Draže mi je okrenuti nečiji broj mobitela i dogovoriti se za izlazak, kino ili kavu. Nije zanimljivo kad moraš procjenjivat kaj pišeš da ne bi nekoga povrijedio ili uvrijedio.

Žao mi je ovih mlađih generacija. Mi smo bar u 1. srednje postali ovisni.
Pa se pitam hoće li ova djeca iskusiti onu čar skrivača kad se treba preko cijelog igrališta derati 'pik-pak za mene'?
Ili kad neko vara pa se svi u glas deru 'Polu-pa-ni lonči-ćiiiii'.
Hoće li ko papige ponavljati 'crna kraljica jen dva tri!'?
Hoće li igrati rundu za rundom 'Majmuna iz škole' sve dok ih noge ne zabole od trčanja?
Hoće li im sve ruke biti plave od 'Lanca probijanca'?
Hoće li se od 'Ledene babe' cijeli ukočiti dok ih neko ne spasi?
Hoće li im sve lopte odletit na krov neke zgrade ili pod auto dok igraju graničara?
Hoće li tužno gledati kroz prozor kad im kiša briše tragove 'Školice'?
Hoće li jedni drugima namjerno bacati niske lopte samo da bi ovaj drugi dobio M u 'Magarcu'?

A s druge strane, kakva će tada biti vremena? Hoće li biti sigurno djecu pustiti same van da se igraju?

"I ja bih htio imat’ opet sedam, osam godina, bit’ cijeli zmazan, imat’ poderana koljena. Je’n, dva, tri, stalno igrat’ bilo cool mi je..."

I stvarno poželim imat sedam - osam godina, da sam cijeli dan vani i da me nije briga kako sam obučena, dal imam i trunku šminke i da moram pazit di mi je mobitel, novčanik ili nešto slično.
Htjela bih opet imat ključić oko vrata, kosu svezanu u rep i prljave tenisice jer sam upala u blato dok smo se natjecali ko će prije doć do ljuljačke. Htjela bih doć na igralište, bacit vestu i odmah se uključit u igru. Doć na školsko i samo se uključit u nogomet s dečkima, bez obzira na to što sam jedina cura.

Vrijeme, čudno vrijeme. Bacilo je na nas sjene.

Poželim pitat svoje doma da se preselimo u Kanadu jer sudeći po filmovima kojima nas šopaju na tv.u, tamo je puno ljepše. Brda, planine, pašnjaci, razmak između kuća od pola sata. That's the life I'm talking about.

I razveselila sam se kad su rekli da će se ukinuti fejs.
ajmo svi izbrisat fejs i vratit se na ulice kak smo prije bili.

Ostavljam vam pusu,
D.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.